The Black Crowes
Before The Frost…Until The Freeze
(Silver Arrow, 2009.)
Sve je počelo u Kostariki prošle godine gdje je tijekom ljetovanja Chris Robinson intenzivno slušao Europe 72′ album Grateful Deada. Ludom mu se činila ideja da grupa nove pjesme ne snimi u studiju nego uživo na turneji kao što su to učinili Grateful Dead 1972. godine.
Nedugo kasnije prvi put se našao na tradicionalnim jam session večerima koje godinama priređuje bivši bubnjar The Banda Levon Helm, u svom sjeniku pretvorenom u intimni koncertni prostor i studio u blizini Woodstocka. Odluka je pala, osmi album Black Crowesa bit će snimljen uživo, pred publikom upravo na tom mjestu, potpomognut glazbenicima koji tamo stalno sviraju. Tako i bi, sveukupno 20 pjesma probrano je iz nastupa u pet večeri i dvadeset godina od prvog albuma čini se da je lutanje završeno, Black Crowes su ponovno izmislili sami sebe. Na slikama, svi bradati, pokriveni dugim kosama, obučeni u izlizani uski jeans i sivo-maslinaste vojne košulje iz ere Vijetnamskog rata, izgledaju kao Beatlesi u doba svog “Let It Be” labuđeg pjeva.
U tim čupavim glavama nema opterećenja – poslije godina pokušaja da ponove početnu slavu i milijunske tiraže (prvi album Shake Your Money Maker prodan je u oko 4 milijuna primjeraka), bacanja gotovih mastera albuma u smeće, razilaženja s diskografskim kućama, financijski osigurani, na vlastitoj etiketi rade što hoće. I taj sjenik kao da im je otvorio nove horizonte. Kao što kaže Larry Cambpell, bivši prateći Dylanov glazbenik koji je svojim bendžom, violinom i pedal-steel gitarom zvuk Black Crowesa učinio plemenito rustikalnijim, “kad uđeš u taj prostor sjetiš se zašto si uopće počeo stvarati glazbu.”
Braća Robinson i obnovljena postava (klavijaturist Adam MacDougall i gitarist Luther Dickinson iz North Mississippi Allstars) pronašli su na selu mir i inspiraciju za iskrenu, strasnu svirku i autorski materijal koji bi s godinama mogao dobiti epitet rock klasika. Nije otkrivanje tople vode kad se kaže da je Chris Robinson jedan od najboljih rock vokala današnjice i da je njegova glazbena pratnja moćna, dobro uhodana mašina, podjednako obdarena tehničkim znanjem i imaginacijom koju je gotovo bogohulno pokušavati opisati riječima. Zato se uživo snimljene pjesme mogu lako pobrkati sa studijskim “proizvodom” – tehnički su savršeno precizne, tek nas pljesak na kraju svake podsjeti u kojim su uvjetima pjesme zapisane.
Before The Frost… koherentna je kolekcija snažnih klasičnih rock pjesma punih nadahnuća, zavodljive melodijske strukture, bez obzira bila riječ o čvrstom barskom rocku uvodne “Good Morning Captain” ili o vjerno predočenju delikatne sjete “Appaloosa” balade. Stvar je s osmim albumom Black Crowesa zapravo paradoksalna; oni zvuče nevjerojatno svježe, a u isto vrijeme im je najveći “krimen” što zvuče nepopravljivo anakrono. Južnjački, bez puno odmaka, kao da je 1971., a u studiju do njih Stonesi kuhaju svoj Exile On The Main Street. Ima i nekih izuzetaka od pravila bazičnog naelektriziranog rocka. “I Ain’t Hidding” zvuči prilično uvrnuto, možda je riječ o naj-funky stvar u karijeri poslije obrade Reddingove “Hard To Hndle”.Možda bi bilo točnije reći da zvuči kao križanje Red Hot Chili Peppersa i Allman Brothersa. Kako god, nakon dugo vremena jedna stvar Crowesa koja miriši na hit.
Na CD izdanju nalazi se 11 pjesama, dok se još devet može besplatno downloadati s interneta. Osjećaj za dobru mjeru nije izgubljen, CD je sabijen i koncizan, s još devet pjesama na istom mjestu izgubio bi se fokus i album bi stenjao pod teretom pretencioznosti. No kad se tih devet preostalih pjesama u MP3 formatu presluša kao odvojena cjelina i one fukcioniraju odlično kao mikro kozmos za sebe. Uvodna instrumentalna ekstravaganca “Aimless Peacock” zvuči kao sudar Ravi Shankara i anglosaksonskih doseljenika u Ameriku, dok je glavnina ostatka naglašene folk atmosfere, najizrazitije se to osjeti u “Garden Gate” koja nije daleko od hillbilly stila izvedbe “Man Of Constant Sorrow” iz filma braće Coen “Tko je ovdje lud?”.
Teško je reći da je pored remek djela Amorica od prije 15 godina Before The Frost… najbolji album u karijeri Black Crowesa, ali njegova vibrantnost i osjetna strast stvaranja glazbe nema prave konkurencije u domeni klasičnog rocka što se 2009. godine tiče.
