Yola
Walk Through Fire
(Easy Eye Sound / Dancing Bear, 2019)
Ako je neka glazba – uključujući njezinu strukturu, ugođaj, tempo – odraz mjesta na kojemu je nastala, onda bi se Bristol, britanska luka na jugozapadu Engleske i prijestolnica trip hopa, vjerojatno mogao opisati kao sumoran, hladan, tjeskoban grad (istina je možda drugačija; ako je vjerovati Wikipediji, to je jedan od manje oblačnih britanskih gradova).
Iako je ondje rođena i odrasla, Yolanda Quartey, umjetničkim pseudonimom, logično, Yola, očito se u Bristolu uvijek osjećala kao u nekom stranom svijetu, dalekom od mjesta o kojemu je maštala. Istina, sudjelovala je u grupi Phantom Limb i pjevala back-vokale za ekipu iz Massive Attacka – na Glastonburyju 2008., primjerice – no njezini afiniteti očito su mnogo povezani s glazbenom tradicijom i kulturom američkoga Juga nego u neurotičnoj bristolskoj fuziji elektronike, hip hopa, duba i psihodelije.
U tom smislu, njezin samostalni prvijenac Walk Through Fire čini se kao prava, autentična početna točka karijere. Za snažan i neizbrisiv retro-okus pobrinuo se Dan Auerbach (Black Keys) koji je dvanaest pjesama snimio u svojem nešvilskom studiju te ih pomogao ogrnuti u toplu produkciju s ishodištima u omiljenom razdoblju popularne glazbe (prijelaz šezdesetih na sedamdesete), uzimajući u obzir primarne utjecaje: soul, country, nešto gospela i pop-rock.
No, amalgam spomenutih žanrova (mjestimično usporediv s onodobnim opusom Mavis Staples, te s monumentalnim albumom Dusty In Memphis njezine sunarodnjakinje Dusty Springfield), nije ključna vrlina sama po sebi. Već je uvodna “Faraway Look” jasan znak da je Yola (uz Auerbachovu koautorsku asistenciju) vodila računa i o kvaliteti sadržaja, a ne samo o stilu, odnosno o općenitom zvučnom konceptu.
Yolin snažan ali sugestivan, rafiniran i da, topao vokalni stil kao da je skrojen za raskošno aranžirane brojeve kao što je “Ride Out In The Country”. Riječ je o raspjevanoj, melankoličnoj pjesmi o rastanku koja evocira The Band i koja, osim o “vožnji prirodom na mekom ljetnom povjetarcu”, ne govori mnogo. No, na nepretencioznom, dopadljivom albumu poput ovoga i to je više nego dovoljno.
“It Ain’t Easier” je još jedna balada u tradiciji country-rocka Zapadne obale koja zvuči kao da je 1969. za mikrofon Flying Burrito Brothersa umjesto Grama Parsonsa stala vrsna crna gospel-soul pjevačica. U melting potu arhivskih stilova u nekim pjesmama katkada ispliva i pop senzibilitet (“Love is Light”, “Still Gone”), ali čak je i to više vrlina nego mana. U najvećem dijelu Walk Through Fire impresivan je balans ambicije, sviračkog rafinmana, prirodne ležernosti i dobrog ukusa.
