Odd Blood
Mute/Dallas
{etRating 4}
Prije dvije godine njihov debi All Hour Cymbal britanski je NME u hvalospjevima okarakterizirao kao glazbu koja kao da je ispala iz Disneyevog „Kralja lavova“, a drugi su se uglavnom slagali da je riječ o eksperimentalnom popu sa snažnim afričkim začinima. Drugim riječima, nešto kao danas hype bend Vampire Weekend. Yeaseyer, kao i Vampire Weekend, skupina iz New Yorka, u međuvremenu je redefinirala poredak i intenzitet gore spomenutih etiketa. Sad su prije svega pop, pa bend koji eksperimentira, a tonovi Afrike su se gotovo u cijelosti pogubili negdje po putu. Uvodna „The Children“ zvuči kao remixirani Tom Waits iz Swordfishtrombones faze, no već „Ambling Alp“ poprima obrise pop glazbe na korak do top lista, vrlo jasne i zanosne melodijske strukture u kojoj bi tek glas Chrisa Keatinga mogli prozvati konvencionalnim. Glazbena pozadina je iščašenija, sočna u svom kombiniranju živog bubnja, kompjuterskih bitova i britkog basa. „Madder Red“ igra vrlo uspješno na kartu melankolije, u finim harmonijama isprepliću se utjecaji Flaming Lipsa u mirnijim trenucima i junaka power-popa devedesetih The Posies; Keating glasom „proizvodi“ vrlo sličnu sjetu kakvu je znao izazivati pjevač Posiesa Ken Stringfellow. I u ostatku materijala Yeaseyer kreću se u tom smjeru, i zbog singla „O.N.E.“ spremni smo potpisati da bi mogli postati slijedeća velika stvar. „O.N.E.“ ima neobičan, ali urnebesan groove, u njemu je objedinjeno post-punk naslijeđe, disco, Madonnin pop i afro-beat utjecaji. Na načelu dizanja i spuštanja, prelazaka na skroz drugi ritam, ovo je inteligentno složena, uzbudljiva plesna stvar. U svijetu gdje se skupine koje baziraju glazbenu retoriku na prearanžiranoj ljigi italo disca, poput Black Eyed Peas, proglašavaju budućnošću pop glazbe, Yeasayer ne zvuče samo kao spasitelji istog tog popa, zvuče kao glas zdravog razuma.
Tihomir Ivka
