Iron Maiden
The Final Frontier
(EMI / Dallas)
Minutaža na displayu CD playera izgledala je prilično prijeteće; sa 76 minuta i 34 sekunde 15. album rodonačelnika novog vala britanskog heavy metala najduži je u njihovoj 35-godišnjoj karijeri. Drugi podatak s displeja, da album sadrži samo 10 pjesama – što će reći da svaka u prosjeku traje oko 7 i pol minuta – sugeriralo je da su i ovi metal starci, nakon još jedne super uspješne svjetske turneje, postali ambiciozniji i pretenciozniji nego što bi se to od njih očekivalo.
I poslije više slušanja predrasuda o dužini se ne mijenja, The Final Frontier mogao je biti kraće i konciznije djelo, a da očita intencija da dohvate epsku veličinu ne pati previše. Sve ostalo, mora se priznati, je ugodno iznenađenje. Iron Maiden su fokusirani i nadahnuti u svojoj determiniranosti da ponude nešto drugačije. Manje melodični, bez prepoznatljivih sola u tercama, s mnogo obrata u ritmu i stilu osvježili su svoj “vintage” metal i zapaprili ga natruhama čvrstog prog rocka. Pjesme se razvijaju dugo, u krešendima od tišeg do bučnog, od sporijeg do brzog, isprekidane gitarskim solima, nepredvidljivim podjednako po stilu sviranja i po tempu ritam sekcije.
The Final Frontier je svoju ambicioznost nekako i morao platiti; dužina pjesama, izbjegavanje “slatkih” momenata u smislu melodija, oporost postignuta s intencijom nisu baš najbolji recept za stvaranje nekih novih stadionskih hitova tipa “Fear Of The Dark”.
Čini se da to nisu ni htjeli, ovaj kompleksni uradak bez kompromisa nije namijenjen rekreativnim poklonicima Maidena, ovo je poklon za Maiden sladokusce.
