Ivan Grobenski
Siromahi i Lazari
(ntek Music, 2020.)
Ivan Grobenski vam je možda već upao na radar kao jedan od idejnih lidera art koletkiva Moskau, a Moskau je već nekoliko godina redovni gost regionalnih top lista albuma. Kombinacijom post-punka, industriala i bluesa, Moskau već godinama radi muziku nadahnutu Caveovim Bad Seedsima, Rowlanadom S. Howardom, Tomom Waitsom, Einstürzende Neubauten, Son Houseom i, da ne nastavljam u nedogled, koječime.
Godinama su pleli svoj specifičan zvuk i polako stekli underground poklonstvo diljem regije. Zanimljivost vezana za bend jeste što se članstvo konstantno, ne samo iz albuma u album, već iz nastupa u nastup, mijenjalo. Sam Grobenski priznaje da ne zna tko je trenutno u bendu. Bilo kako bilo, jedina je konstanta bio upravo on; nešto nalik pijanom kapetanom s jednako pijanom posadom. Zapravo, dvije su konstante, Grobenski i njegova neumiruća potreba za stvaranjem zahvaljujući kojoj imamo mnogo njegovih izdanja, što s Moskau, što s power pop bendom Lolita, što solo. “Siromahi i Lazari” spada u kategoriju njegovih samostalnih autorskih uradaka i uvjerljivo je najbolji Ivanov uradak, što je kritika i prepoznala i nagradila drugim mjestom (koje dijeli s Rundekom; solidno društvo, složit ćete se) na Nacionalovoj top listi regionalnih albuma 2020. Godina je možda bila nesnosna i ne znamo kako smo je preživjeli, ali čovječe, glazba je bila sjajna.
“Siromahi i Lazari” nastaje nakon što je Grobenski iz sebi nepoznatog razloga (kako se i sam izrazio) pjesmu “Dojdi, draga, dojdi” napisao na kajkavskom. Nakon toga odlučuje tu priču prenijeti na cijeli album. Album, osim što se oslanja na tmurni podravski imaginarij, na neki način komunicira s muzikom mračnih etno punkera iz benda Cinkuši te s Krležinim “Baladama Petrice Kerempuha” i uspješno vas uvlači u tjeskoban, gotovo pa mističan, mračan i maglovit svijet Ivana Grobeneskog.
Disonantna gitara i falsetto vokal (i jedno i drugo zvuče kao da su na rubu pucanja) nose album, dok će limeni puhači, klarinet i synthevi fantastično upotpuniti praznine. Da ne znate da je riječ o autorskim pjesmama i, još impresivnije, autorskim tekstovima, zaista bi pomislili kako je riječ o tradicionalnim podravskim napjevima. I upravu tu leži snaga ploče. Ivan Grobenski briljantno interpretira tradiciju i nadodaje joj elemente bluesa i odlično je uklapa u današnjicu. “Siromahi i Lazari” na momente funkcionira kao svojevrsni muzički odgovor romanu “Črna mati zemla” Kristiana Novaka, ili čak kao lokalizirani odgovor sumornoj muzici Matta Elliotta. Od prve, “Dojdi, draga, dojdi” pa kroz “Črnu meglu” ili “Verustevanje”, pa do posljednje, zborske interpretacije prve stvari na albumu (ženski zbor Rudarice koje su odradile fenomenalan posao), Grobenski drži razinu i služi kao vaš neurotični, pripiti Vergilije u posjetu još mračnije (ako je to ikako moguće) i uvrnutije Podravine.
Denis Katanec je jednom u šali rekao kako će Ivan zbog ovog albuma dobiti Porin. Ta je izjava sve manje smiješna i sve manje nemoguća, sudeći po recepciji. “Siromahi i Lazari” sjajan je album. Autohton, bolno iskren i jednako uronjen u tradiciju i modernitet.
