Kelis
Flesh Tone
(Interscope / Universal Music, 2010)
Mnogo se toga promijenilo otkad je s “Cought Out There” i albumom Kaleidoscope Kelis postavila neke nove standarde u fuziji popa, R&B-a i hip-hopa. Producenti prije svega.
Kao što su tada još svježi Neptunes uvelike odredili njen zvuk, tako je i njen peti album Flesh Tone determiniran imenima producenata. David Guetta i Benny Bennasi francuska su i talijanska zvijezda house zvuka za čije se usluge u posljednje vrijeme sve više interesiraju velika hip-hop imena s druge strane Atlantika.
Dakle, već uvodna tema Intro zacrtava pravac kud se kreće sasvim nova i sasvim drugačija Kelis. Masni spori ritam praćen sintesajzerima iz nekih drugih vremena ukazuje na snažni utjecaj Daft Punka i ne zvuči to nimalo trivijalno. Ostatak je čista klupska glazba, house koji bi mogao pomesti plesne podije, ali teško da je Kelis danas nešto što bi s moglo staviti u CD player i slušati iz fotelje u dnevnoj sobi. Sad već stari singl “Acapella” ima u sebi nešto unikatnosti, neobičan elektro strši iz konfekcijske glazbe s top lista.
“Home” je dno albuma, jeftini i iritantni italo disco ne spašava ni sugestivni glas Kelis, ali kad su melodije pristojne, a glazbena podloga manje klupski vulgarna kao u “22nd Century” ili “4th Of July”, vrhunski vokal pruža kvalitetu više. Ostaje dojam da je Kelis i ovaj put imala jakih melodija na lageru, ali ih je obukla u pomodno ruho disca i housea. I zato se Flesh Tone doimlje kao remix album, a ne originalno djelo.
