Rival Sons
Feral Roots
(Atlantic/Dancing Bear, 2019)
Uvodna “Do Your Worst” počinje tvrdom gitarističkom start-stop frazom koja evocira primarni arsenal Zeppelina s njihovog monstruoznog (i monstruozno dobrog, možda i najboljeg) albuma Physical Graffiti. No, to je tek početak: od samih ishodišta karijere koja se protegnula na desetak godina, Rival Sons samouvjereno žongliraju različitim hard-rock trikovima posuđenima iz arhive tog žilavog, neuništivog žanra, od Zeppelina, Black Sabbatha i Deep Purplea do Black Crowesa, Soundgardena ili, primjerice (oprosti im, Bože) The Culta.
Ne bi bilo fer zaključiti da je riječ o isključivom fotokopiranju prohujale, mitske prošlosti. Pjevač Jay Buchanan, gitarist Scott Holiday, bubnjar Michael Miley i basist Dave Beste izgradili su profil razmjerno autentičnih nastavljača tradicije uz napomenu da su – uz sve ograde i apstrahiranja – paralele s Plantom, Pageom i ekipom doista najutemeljenije. Poput Zeppelina, Rival Sons shvaćaju privlačnost kontrasta: tvrđe-mekše, tamno-svijetlo, električno-akustično.
A to pak znači da nije sve u vrištećoj, metaliziranoj grmljavini kakva se čuje na pjesmama poput “Back In The Woods”, “The End of Forever” ili “Too Bad”. Na primjer, “Look Away”, barem u uvodnome dijelu, očito citira obrasce s Led Zep III, dok je naslovna tema kompleksan i inteligentno skrojen komad post-psihodelične meditacije. “All Directions” još je jedna solidna, aranžmanski nepredvidiva (polu)balada, dok finalna “Shooting Stars” poseže za iskustvima gospela, zajedno s vokalnim zborom pojačanim do maksimuma.
Dakle, ništa “do pola” ili “tek tako”. Potjerati stvar do maksimuma glavno je obilježje benda koji, bez obzira na mane i pretjerane manirizme, zaslužuje pohvalu za trud, predanost i najmanje tri-četiri vrlo nadahnute pjesme po albumu. I za detaljno poznavanje povijesti, naravno.
