The Thermals
We Disappear
(Saddle Creek, 2016.)
Pomalo mi je teško osvijestiti činjenicu da je prošlo gotovo sedam godina otkako sam u zagrebačkom KSET-u po prvi puta svjedočio nastupu genijalnih Thermalsa. Bio sam golobradi momak koji je oduševljeno skakao i prolijevao pivo po sebi i drugima dok je bend “prašio“ svoje jednostavne, nevjerojatno zarazne pop punk kompozicije koje je obilježavala fuzzy gitara i blago nazalni vokal Hutcha Harrisa koji je više deklarirao nego li je pjevao.
Pjesme poput “Pillar of Salt“, “We Were Sick“ i “Here’s Your Future“ danas su standardi na svakom tulumu i svakoj slušaoni gdje se pušta gitaristički pop tj. gitaristički usmjerena indie muzika. I tako, tri godine nakon osrednjeg “Desperate Ground” i šest nakon ispodprosječnog “Personal Life“ i deset godina nakon sad već kultnog, najboljeg “The Body, the Blood, the Machine“, the Thermals izdaju svoj sedmi LP pomalo obeshrabrujućeg naslova, “We Disappear“, u produkciji Chrisa Walle koji je nekoć svirao u Death Cab For Cutie.
Album je polusatna plovidba iznimno poznatim vodama, ali se na “We Disappear“ za razliku od prethodna dva albuma nalaze pjesme koje odbijaju izaći iz uha. Kao recimo otvarajuća “Into the Code“ (u kojoj se očituje problematika tehnologije) koja počinje krčanjem gitara, bas linijom a la Pixies, zatim power chordovima i jednostavnim gitarističkim feelovima i “whoa-oh“ dionicama koje, kao što sam maloprije napomenuo, ne napuštaju uho.
Na “My Heart Went Cold“ (dobro poznata i nepresušna tema prekida) opet čujemo Thermalse i refrene na kakve smo navikli u fazi “The Body, the Blood, the Machine“ ili “Now We Can See“, dok na midtempo (meni osobno najboljoj) “If We Don’t Die Today“ (tema smrti i egzistencije) imamo priliku čuti najbolji gitaristički hook albuma. “The Great Dying“ zvuči kao da bi tijekom live nastupa biti neizbježna katarzična numera zbog snažne bas linije Kathy Foster, mutne, lijene gitare i valova činela koji postepeno rastu.
“We Disappear“ je klasičan Thermals album, nalazi se mnogo kilometara unutar njihove zone komfora i dok možda ne posjeduje jednak broj hitova kao “Now We Can See“ i briljantni “The Body, the Blood, the Machine“, svakako predstavlja povratak benda na razinu na koju smo od njih navikli.
