U posljednjih je nekoliko godina makedonski punk-rock kolektiv Xaxaxa prešao itekako dug put, i pritom ne mislim isključivo na njegove članove pri dvojnoj registraciji kod starije sestre, jednako tako odličnih Bernays Propagande s kojom redovito na turneji proputuju pola (Zabranete) planete; već su kao samostalni kolektiv izašli iz mnogih mentalnih ladica koji su ih često – i dakako neopravdano – titulirali kao tek nešto više od usputne razonode.
Wire nisu bili najbolji, a kamoli najpopularniji bend iz generacije 1976.-1977., no njihov je kasniji utjecaj bio beskrajan. Bend za koji se voli reći da je proširio granice punka, odnosno post-punka do neslućenih razina sa svoja antologijska prva tri albuma, utjecao je bitno na neke od ključnih bendova osamdesetih i devedesetih godina kao što su R.E.M., Manic Street Preachers, Minutemen, odnosno Firehose, Guided By Vocies i Cure.
Dovoljno daleko od glavnih hip-hop žarišta, Nelly je s grupom istomišljenika u St. Louisu – baš kao Outkast u Atlanti – razviti poseban glazbeni izričaj daleko od uniformirane crnačke glazbe sa Zapadne i Istočne obale. Njegov Country Grammar bio je prava bomba, pomalo rustikalan, funky, tečan i sočan, s nečim što bismo mogli nazvati geografskom determiniranošću, simpatično ponosnim provincijskim odmakom. I mnogima se to svidjelo, ovaj se album prodao u skoro deset milijuna primjeraka samo u SAD.
Deset godina i pet albuma kasnije, nekadašnji žgoljo iz susjedstva pretvorio se u nabildanu zvijer obučenu u fancy robu što nije najveći problem. Njegov dobrodošli provincijski glazbeni identitet nestao je, a s njim i svaka glazbena osobnost; najveći krimen Nellya je jasna tendencija da zvuči moderno, da se što manje razlikuje od uglavnom bezvrijednog hip-hopa koji trenutno vlada top ljestvicama. Duha je nestalo sa skladanjem i produkcijom iz PC-a i posvemašnjem dodvoravanju mladoj publici. Nelly ih pokušava osvojiti s aktualnim “refren gostima” Chrisom Brownom, T.I.-em, nezaobilaznim Akonom, a Keri Hilson pomaže Nellyu da dotakne dno s mainstream disko poskočicom “Liv Tonight”.
Ako bi već morali birati pristojnu suradnju onda je to “Gone”, fina r&b laganica u kojoj Kelly Rowland i Nelly podsjećaju na bolja vremena kad su zajedno pjevali hit “Dilemma”. Neinventivan, pomodan i operiran od osobnosti, 5.0 je album koji ne izaziva na drugo slušanje.
Kontroverzni i eklektični, My Chemical Romance zasluženo su našli svoje mjesto pod suncem, to jest široku bazu poklonika. Tamna šminka, uniforme, mračne teme, posljednji album The Black Parade zamišljen kao rock opera o “pacijentu” po kojeg dolazi smrt i koji se prisjeća slika iz života, novinski napisi da je neka “emo” klinka počinila samoubojstvo pod njihovim utjecajem, sve im je to donijelo reputaciju mističnog, gotovo opasnog benda iako su oni kasnije od “emo” etikete bježali kao vrag od tamjana.
“Oni nisu pop bend, nisu čak ni art-pop bend – oni su art bend, ništa manje ni više, i usto prokleto pametan”. Tako je o prvom albumu kvarteta R.E.M. odmah po izlasku 1983., pisao superutjecajni Robert Christgau, samozvani “dekan američke…
