Poželi li netko za deset, dvadeset godina detektirati koji su trendovi dominirali pop glazbom 2018 godine, bit će dovoljno makar površno preslušati Electric Light, drugi album engleskog kantautora Jamesa Baya.

Teško je pronaći karijeru s manje promašaja, kompromisa i komercijalnih ustupaka od one Rya Coodera. Za razliku od većine gitarskih takmaca čiji se slogan otprilike svodio na tri postulata – „brže, jače i glasnije“ – Cooder je ostao neka vrsta gitarističkog antiheroja. Njegov hipersenzibilni stil permanentno je odudarao od uniformiranosti mainstreama – čak i onog gitarističkog.

Od svih prerano preminulih glazbenika 2016., odlazak Glenna Freya djelovao je najšokantnije. U trenutku smrti razmjerno mlad (67), suosnivač Eaglesa nikada nije ostavljao dojam osobito raskalašene, autodestruktivne osobe.

Pokušavajući je nekamo smjestiti, kritičari je opisuju na razne načine: kao novu folk poetesu, nasljednicu Tracy Chapman, blues pjevačicu s jazz aspiracijama, pa čak i pankericu u nekom širem smislu. No, bez obzira na to kako je definirali, Sunny War (pravim imenom Sidney Lyndella Ward) posve je unikatna pojava – pogotovo u svjetlu izlaska novog albuma, odmaknutog od striktnog blues pristupa, evidentnog na ranijim ostvarenjima.

Glen Hansard, jedan od najuspješnijih i najboljih suvremenih irskih kantautora, karijeru je počeo na čelu grupe The Frames, ostvario suradnju s češkom glazbenicom Marketom Irglovom u projektu Swell Season, a vrhunac popularnosti doživio je 2007, Oskarom za najbolju originalnu pjesmu (“Falling Slowly”) iz filma u kojem su oboje nastupili: Once.

Rođen 1974. u Sjevernoj Karolini, Wilson pripada krugu sposobnijih autora i producenata suvremene scene. Pronalazeći inspiraciju u glazbi ranih 1970-ih, u omamljujućoj kantautorskoj akustici i klasičnom rocku Laurel Canyona, na prva dva albuma uspio je na dvije razine: rekreirati taj bajkoviti hipijevski ambijent, te na starim temeljima stvoriti nešto novo, spremno za uporabu danas, sada i ovdje.

Premda ga je renomirani časopis Downbeat nazvao jazz talentom globalnih proporcija, izraelski kontrabasist, aranžer, skladatelj i povremeni pjevač Avishai Cohen nadilazi tako usku žanrovsku kategorizaciju. Sadržaj njegovih ostvarenja, ovisno o stvaralačkoj etapi, rezultat je autorovih istraživanja tradicionalnog nasljeđa, raznih klasičnih formi, a katkada i popularne glazbe u užem smislu pojma.

Pink Floyd je uvijek bio bend velikih (najvećih!) gesti: velike konceptualne teme na albumima The Dark Side Of The Moon, The Wall i Animals, ambiciozni orkestralni zahvat na nevoljenom LP-u Atom Heart Mother, glazbeno-filmski poduhvati u suradnji s Michelangelom Antonionijem na projektu Zabriskie Point – sve što su činili polazilo je od monumentalnih ideja.