Otkad su 1983. stupili na scenu, kroz postavu Waterboysa (na turnejama ili u studiju) prošlo je rekordnih sedamdesetak glazbenika od kojih je svaki unio barem komadić vlastite energije u opus tog izdržljivog benda, sazdanog na heterogenim žanrovskim temeljima.
Robert Plant – Carry Fire
Iako su njegovi korijeni u engleskoj provincijskoj zabiti nedaleko od Birminghama, Plantovi “duhovni” korijeni dobrim dijelom sežu na sjevernoamerički kontinent iz čijih se izvora napaja još od vremena prvih albuma Zeppelina.
David Crosby – Sky Trails
Crosby je nesumnjivo najproblematičniji i najbuntovniji član CSNY, jedna od središnjih osobnosti kalifornijske kontrakulturne scene, i američke rock scene općenito, barem u razdoblju 60-ih i 70-ih. Solo karijera, često prekidana drugim, razglašenijim suradničkim projektima, obilježena mu je usponima i padovima, a najboljim se smatra solo prvijenac If I Could Only Remember My Name.
Kronos Quartet – Folk Songs
Hvatajući se u koštac s djelima naslonjenima na nasljeđe jazza, folka, klasične glazbe, rocka ili neke varijante glazbenog oblika zamaskiranog pod kapom neodređenog termina “world music”, Kronos Quartet više od četiri desetljeća izgrađuje vlastitu umjetničku viziju – lišenu pritiska artificijelno stvorenih žanrova.
Feist – Pleasure
Krhkost, ranjivost i povratak osnovama – to su najčešće odrednice iz mnogobrojnih kritičarskih osvrta na novi, peti album kanadske kantautorice Leslie Feist (i prvi nakon gotovo šestogodišnje diskografske apstinencije, koliko je prošlo od zanimljivog ali zbunjujućeg izdanja Metals).
Imelda May – Life. Love. Flesh. Blood
Rođena u Dublinu, Imelda May neobičan je fenomen – pjevačica rockabillyja s jazz afinitetima, ali i svim drugim opcijama koje se otvaraju ovisno o potrebi. No, sudeći po sadržaju ovogodišnjeg albuma Life. Love. Flesh. Blood. čini se da je vrijeme fascinacije Geneom Vincentom definitivno prošlo.
Mark Knopfler – Down The Road Wherever
Ideju za pjesmu “Sultans of Swing” Knopfler je navodno dobio jedne kišne večeri, davnih sedamdesetih vjerojatno, u nekom baru u Ipswichu. Ondje je, prema njegovom sjećanju, nastupao neki posebno loš, anonimni sastav koji se na kraju koncerta odjavio riječima: “Mi…
David Byrne – Razum i osjećaji
Na predstojećem, trinaestom INmusic festivalu uz druga zanimljiva imena (provjerenih aduta od Queens of The Stone Age do briljantnog tuareškog gitarista Bombina) predstavit će se i David Byrne. Sudeći prema njegovoj dosadašnjoj radnoj strategiji, to zasigurno neće biti uobičajena revija bolje nostalgične prošlosti na kakve su nas naviknuli glazbenici njegove generacije.
David Bowie – A New Career In A New Town (1977-1982)
U beskrajnome nizu posthumnih reizdavačkih poduhvata, slaganja i preslagivanja Bowiejeve ostavštine, na red su – nakon razdoblja glam-rocka i izleta u američki ‘plastični’ soul – stigle “berlinska“ i “post-berlinska“ faza, obuhvaćene raskošnim box-setom A New Career In A New Town (1977-1982).
Howe Gelb – Future Standards
Gelb neumorno radi i objavljuje albume desetljećima, još od 1980-ih, bez obzira je li riječ o bendu Giant Sand, koji je i osnovao – pa nedavno i raspustio – ili o solo projektima. Novi album, Future Standards, posve je drugačiji od svega što je dosad napravio, prije svega zato jer ga definira kasnonoćni ugođaj nalik onome što je obilježavalo i jazz standarde iz sredine prošlog stoljeća.