Teško je pronaći karijeru s manje promašaja, kompromisa i komercijalnih ustupaka od one Rya Coodera. Za razliku od većine gitarskih takmaca čiji se slogan otprilike svodio na tri postulata – „brže, jače i glasnije“ – Cooder je ostao neka vrsta gitarističkog antiheroja. Njegov hipersenzibilni stil permanentno je odudarao od uniformiranosti mainstreama – čak i onog gitarističkog.

Od svih prerano preminulih glazbenika 2016., odlazak Glenna Freya djelovao je najšokantnije. U trenutku smrti razmjerno mlad (67), suosnivač Eaglesa nikada nije ostavljao dojam osobito raskalašene, autodestruktivne osobe.

Pokušavajući je nekamo smjestiti, kritičari je opisuju na razne načine: kao novu folk poetesu, nasljednicu Tracy Chapman, blues pjevačicu s jazz aspiracijama, pa čak i pankericu u nekom širem smislu. No, bez obzira na to kako je definirali, Sunny War (pravim imenom Sidney Lyndella Ward) posve je unikatna pojava – pogotovo u svjetlu izlaska novog albuma, odmaknutog od striktnog blues pristupa, evidentnog na ranijim ostvarenjima.

Glen Hansard, jedan od najuspješnijih i najboljih suvremenih irskih kantautora, karijeru je počeo na čelu grupe The Frames, ostvario suradnju s češkom glazbenicom Marketom Irglovom u projektu Swell Season, a vrhunac popularnosti doživio je 2007, Oskarom za najbolju originalnu pjesmu (“Falling Slowly”) iz filma u kojem su oboje nastupili: Once.

Rođen 1974. u Sjevernoj Karolini, Wilson pripada krugu sposobnijih autora i producenata suvremene scene. Pronalazeći inspiraciju u glazbi ranih 1970-ih, u omamljujućoj kantautorskoj akustici i klasičnom rocku Laurel Canyona, na prva dva albuma uspio je na dvije razine: rekreirati taj bajkoviti hipijevski ambijent, te na starim temeljima stvoriti nešto novo, spremno za uporabu danas, sada i ovdje.

Premda ga je renomirani časopis Downbeat nazvao jazz talentom globalnih proporcija, izraelski kontrabasist, aranžer, skladatelj i povremeni pjevač Avishai Cohen nadilazi tako usku žanrovsku kategorizaciju. Sadržaj njegovih ostvarenja, ovisno o stvaralačkoj etapi, rezultat je autorovih istraživanja tradicionalnog nasljeđa, raznih klasičnih formi, a katkada i popularne glazbe u užem smislu pojma.

Pink Floyd je uvijek bio bend velikih (najvećih!) gesti: velike konceptualne teme na albumima The Dark Side Of The Moon, The Wall i Animals, ambiciozni orkestralni zahvat na nevoljenom LP-u Atom Heart Mother, glazbeno-filmski poduhvati u suradnji s Michelangelom Antonionijem na projektu Zabriskie Point – sve što su činili polazilo je od monumentalnih ideja.

Željela sam snimiti album uz čiju se glazbu može sanjati – a da bi se to postiglo, potreban je prostor, jednom je Melanie De Biasio objasnila svoju umjetničku strategiju, pod “prostorom” podrazumijevajući onu specifičnu širinu, ugođajnost i ambijent.