Greg Cartwright svirao je u nekoliko bendova; Reigning Sound oformio je 2001. u Memphisu nakon što je prestao raditi s Jackom Yarberom (Jack Oblivian) u legendarnim Obliviansima – koji su, uzgred rečeno, ponovno zasvirali lani i odmah izbacili jedan od najboljih albuma prošle sezone “Desperation” – sastavu na čijim je albumima bilo moguće čuti kako zvuči pokusno križanje bogatog memfiškog r&b i soul nasljeđa iz šezdesetih s jednostavnošću i neposrednošću ranog punka.

John Hiatt nedvojbeno je veliko kantautorsko ime, zapravo jedno od većih i boljih u posljednjih dvadeset i više godina, i iako već duže vrijeme očigledno ne raspolaže autorskim kapacitetima kakvima je raspolagao nekada, na primjer, na albumima “Bring the Family” ili “Slow Turning”.

Joe Bonamassa, vjerojatno najrazvikanije suvremeno blues ime, surađivao je s pjevačicom Beth Hart na albumima “Don’t Explain” i “Seesaw”. Oba albuma sastojala su se od obrada komada za koje bi se moglo reći kako pripadaju tradicionalnoj američkoj pjesmarici. Dupli CD “Live in Amsterdam” s kojim u paketu dolazi i DVD, snimka je koncerta koji su njih dvoje odradili u sklopu promotivne turneje povodom objavljivanja albuma “Seesaw”.

Ako kojim slučajem još uvijek ne znate, “Inside Llewyn Davis” naslov je posljednjeg filma Joela i Ethana Coena. Premijera je bila prije godinu dana u Cannesu, gdje ga je žiri odmah okitio Grand Prixom, pa su kasnije faze recepcije protekle još glađe i poslovnije nego što je to u zadnje vrijeme slučaj s njihovim filmovima, iz čega bi se eventualno mogao izuzeti film “Burn After Reading”.

Kao što je dobro poznato, temelji zgrade suvremene popularne glazbe sazidani su, između ostalog, i od dvoglasnih vokalnih harmonija Dona i Phila Everlyja. U posljednjih četrdesetak godina njihova je bogata ostavština postala predmetom gotovo neprestane reinterpretacije, stvari koje su snimili  krajem pedesetih i početkom šezdesetih imale su formativni utjecaj na kasniji razvoj američke i britanske popularne glazbe.

Krajem 2011., nakon što su odradili turneju s albumom “Go-Go Boots”, Truckersi su po prvi puta u karijeri odlučili usporiti i uhvatiti malo zraka, tobože zbog zamora koji se valjda, prije ili poslije, trebao javiti kao posljedica suludog ritma njihova dvadesetogodišnjeg djelovanja. Zaista, statistički presjek izgleda zastrašujuće: otprilike po album svakih godinu i pol’ i stotinjak dana godišnje u autobusu.

Tko je John Paul Keith? Vele da je više od desetljeća proveo u nekoj vrsti dobrovoljnog glazbenog egzila. Rođen u Knoxvilleu (TN), skitao se i sviruckao po New Yorku, Nashvilleu i Birminghamu (AL), a tmurnu osobnu rokersku odiseju slučajno je priveo relativno sretnom kraju kada se 2005. godine usidrio u Memphisu, nakon što je već odlučio poslati cijelu stvar k vragu.

Među iskrenim americana entuzijastima The Band of Heathens već su neko vrijeme na glasu kao provjereno ime, odmah po objavljivanju istoimenog studijskog debija 2008. godine, onima koji su ga slušali, bilo je jasno da se radi o ozbiljnom i zrelom rokenrol bendu, a izlazak njihova posljednjeg albuma “Sunday Morning Record” u istim je krugovima dočekan s ponešto strepnje.

˝Welcome to the desert/ it’s becoming increasingly more expensive˝ veli Howe Gelb na početku pjesme ˝Vortexas˝, prve stvari na njegovom novom albumu ˝The Coincindentalist˝. Kome je točno ova dobrodošlica namijenjena nije sasvim jasno, ali izgleda kao da ju je Gelb u prvom redu namijenio samome sebi.

Tony Joe White danas je čovjek u lijepim godinama; ne tako davno ugazio je u osmo desetljeće života. Jednog dana, kada svi računi budu bili podmireni, vjerojatno će ga se, sasvim nepravedno, u prvom redu pamtiti kao lika koji je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća albumom “Black and White” – točnije, hitom “Polk Salad Annie”- utemeljio žanr koji od tada nosi ime “swamp rock”.

˝Ne mogu se sjetiti niti ono malo dobrih dana iz vremena kada sam svirao u Drive-By Truckersima˝, rekao je prije nekoliko mjeseci Jason Isbell novinaru New York Timesa u intervjuu koji je objavljen povodom izlaska njegova posljednjeg albuma. Isbell je bend u kojem je ostavio neizbrisiv trag  – što najviše vrijedi za Isbellove dvije pjesme s albuma ˝Decoration Day˝ – napustio 2007. godine zbog problema s alkoholom i katastrofalnog odnosa s Pattersonom Hoodom i Mikeom Cooleyjem.