John Dwyer, čini se, voli mijenjati ime ovog benda. Thee Oh Sees, The Oh Sees, OCS i tako dalje, Dwyer šalta imena jednako često kao što se zvuk benda mijenja. Psihodelični garažni rokenrol sastav ove je godine proslavio relativno impresivnih dvadeset godina postojanja.

Priča Roberta Jamesona jedna je u nizu priča o Kaliforniji šezdesetih, o zlatnoj muzičkoj mašineriji koja je nemilosrdno gutala i pljuvala one koji se ne bi uspjeli snaći. Početkom šezdesetih Roberta Jamesona reklamirali su i hypeali kao sljedeću veliku stvar i zvijezdu stoljeća.

Trinaest godina nakon posljednjeg albuma i dvanaest godina od prestanka sa svirkom, Dean Wareham nanovo stvara. Wareham se na sceni ukazao kasnih osamdesetih s bendom Galaxie 500.

“Za sto let ni mesa,/ni čavla, ni lesa./Pijme ga, škvorci,/mudri Samoborci!”, posljednja je strofa Krležine balade po kojem su Cinkuši nazvali svoje (tek) četvrto regularno studijsko izdanje. Na neki način i tu se može iščitati svojevrsni sukus poetike ovog izvanrednog folk/etno (iako su sasvim sigurno nadišli i te nespretne etikete) sastava. Čavli, ljesovi, pijača.

Matt Gibbs, pjevač i primarni tekstopisac bruklinskog sastava Evolfo rekao je sljedeću stvar: “Neki bendovi snime album i onda provedu neko vrijeme razmišljajući kako da to prenesu u svirke uživo. Kod Evolfa je slučaj bio da smo morala skužiti kako da live energiju prenesemo na album”.

Ima li ikakvog smisla the National predstavljati publici iz jugoslavenske regije? Bend neki od nas viđaju češće od rodbine. Njihov koncert u PAUK-u (2007.) jedan je od onih koji će se apsolutno svi posjetioci rado prisjetiti, štoviše, hvalit će se kako su pratili bend prije nego što je postao ovo što je danas.

U jednoj sam kritici već napomenuo kako Ivan Grobenski ima više lica; nešto konkretnije, usporedio sam ga s Janusom. U međuvremenu je nanizao još nekoliko raznorodnih izdanja, a u posljednjih nekoliko godina je Moskau postao nešto razvikanije ime. Vjerojatno je u pitanju nekoliko faktora: sve kvalitetniji i kompletniji albumi, sve uigranije i teatralnije svirke, osnivanje alternativne glazbene nagrade Porni, a svakako treba napomenuti da se karnevalu pridružila itekako afirmirana te renomirana glazbenica, Sara Renar.

“And to tell the truth/Oh, this could be the last time/So here we go/Like a sales force into the night”, pjevao je James Murphy prije nešto više od deset godina na sad već kultnoj pjesmi art/disco/synthpunk sastavaLCD Soundsystema, “All My Friends”.

Mogwai su se prije dvadeset godina svijetu predstavili s fenomenalnim, tada revolucionarnim “Mogwai Young Team” i samim time širom (kažem širom jer su bendovi poput Slint i Talk Talk uvelike kumovali nastanku ovog podžanra) otvorili vrata cijelom valu bendova, cijelom jednom (pod)žanru koji je nazvan iznimno nezahvalnim terminom: post-rock.

Prvoga prosinca ljeta gospodnjeg 2016., Porto Morto konačno objavljuje dugo iščekivani album-prvijenac. Eponimni album plod je višegodišnjeg truda, očito i talenta, ali i predivne, gotovo pa dječje (dakle nepatvorene) zaigranosti i kreativne znatiželje momaka iz JeboTon kolektiva.

Nije tajna da se klupska i (sup)kulturna scena Zagreba i Beograda vole. Tome svjedoče neprestana gostovanja, zajednički koncerti i čitanja, kolaboracije, konstantna podrška i, najbitnije, kritika. Možda je u pitanju romantiziranje, ali s obzirom na to da iz prve ruke promatram novu regionalnu scenu tj. trenutnu mladenačku življenu kulturu, rekao bih da stvari zaista tako stoje.

Bruklinski noise/punk sastav The Men od 2010. (od albuma “Immaculada“) izbace jedan album godišnje. 2015. nisu. Fanove je uhvatila panika. Je li zbog toga što su se na “Open Your Heart” iz 2012. i “New Moon” iz 2013. zaigrali s…