Ramonesi su ostavili neizbrisiv trag u pop kulturi, toliko je jasno svima koji su iole upućeniji u punk rock i rock & roll općenito. Sam logo je toliko američki, savršeno je pogođen. Tu je, dakako, bjeloglavi orao, prepoznatljivi američki simbol. Zatim grana sa stabla jabuke, jer Ramonesi su više američki od pite od jabuke. Na kraju baseball palica, a baseball je jedno od središta američke kulture.

Nije prošlo previše godina, nešto više od deset, otkako su naslovnice NME-a (koji više nije u tisku nego egzistira isključivo kao online časopis) krasili kojekakvi indie bendovi o kojima se govorilo kao da su spasitelji rock & rolla. Koliko je tih bendova preživjelo? 

Ponestaje mi načina kako da predstavim Tya Segalla. Ukratko: riječ je o jednoj od najznačajnijih figura (ako ne i najznačajnijoj figuri) u rock & rollu današnjice. Konzistentan je što se kvantitete tiče, što otprilike znači da od njega možemo očekivati najmanje jedno izdanje godišnje, a bitno je napomenuti kako svaki album predstavlja i određeni glazbeni pomak.

Kad je Ivan Ščapec (nadalje: Ivča) to jest Seine 2016. osvojio Demofest bješe jasno: Seine će konačno izdati punokrvni LP. Ivčine glazbene putešestvije kreću prije deset godina, s (nažalost upokojenim) noise sastavom Vlasta Popić i podosta mekšim, ali jednako otkačenim i eksperimentalnim projektom akustičnog, kantautorskog predznaka, Seine.

Glazbena etiketa više-manje zauvijek (osnovana u lipnju 2016.) u svom mission statementu kaže kako im je cilj promovirati izvanredne i recentne glazbenice, glazbenike i bendove te zadovoljiti glazbene kužiste, ali i educirati ljude o tome koliko je bitna muzika opjevana na materinjem jeziku.

Kralj Arish Ahmad Khan jedno je od prepoznatljivijih imena garage rock revival scene. Svakako je jedna od osebujnijih pojava. Kostimi a la Sun Ra, ratničke kacige, uriniranje na stageu, frenetični nastupi uživo, sve to spada u arsenal jednog od novogaražnih prvoboraca.

John Dwyer, čini se, voli mijenjati ime ovog benda. Thee Oh Sees, The Oh Sees, OCS i tako dalje, Dwyer šalta imena jednako često kao što se zvuk benda mijenja. Psihodelični garažni rokenrol sastav ove je godine proslavio relativno impresivnih dvadeset godina postojanja.

Priča Roberta Jamesona jedna je u nizu priča o Kaliforniji šezdesetih, o zlatnoj muzičkoj mašineriji koja je nemilosrdno gutala i pljuvala one koji se ne bi uspjeli snaći. Početkom šezdesetih Roberta Jamesona reklamirali su i hypeali kao sljedeću veliku stvar i zvijezdu stoljeća.

Trinaest godina nakon posljednjeg albuma i dvanaest godina od prestanka sa svirkom, Dean Wareham nanovo stvara. Wareham se na sceni ukazao kasnih osamdesetih s bendom Galaxie 500.

“Za sto let ni mesa,/ni čavla, ni lesa./Pijme ga, škvorci,/mudri Samoborci!”, posljednja je strofa Krležine balade po kojem su Cinkuši nazvali svoje (tek) četvrto regularno studijsko izdanje. Na neki način i tu se može iščitati svojevrsni sukus poetike ovog izvanrednog folk/etno (iako su sasvim sigurno nadišli i te nespretne etikete) sastava. Čavli, ljesovi, pijača.