Da nije objavio ništa poslije albuma Common One (uz Astral Weeks njegov glazbeno najambiciozniji projekt), Van Morrison ostao bi upamćen kao izvanserijski pjevač i prvoklasan autor – jedan od najboljih. Bilo je to početkom 1980-ih. Iako su se od tada nadalje briljantni albumi počeli prorjeđivati, svaki od njih sadržavao je barem nekoliko trenutaka koji su podsjećali s kakvim talentom imamo posla.
Rock recenzije
The Growlers – City Club
Kada prvi put čujete ime nekog benda na neki način odmah čujete i muziku kakvu pretpostavljate da sviraju. The Growlers. To može značiti (minimalno) tri stvari. Prvo, oni koji reže. Drugo, malena santa leda. Treće, posebna vrsta boce za pivo. Prva mogućnost znači da je u pitanju kakav garažni ili punk bend. Drugo nema pretjerano smisla. Treće opet ima smisla ako je u pitanju garažni ili punk bend.
Aaron Neville – Apache
Posljednji album legendarnog Aarona Nevilla ‘Apache’ otvara pjesma ‘Be Your Man’ – preko relativno dinamične ritmičke podloge, zategnute svirke studijskog benda i glasnih saksofonskih naleta, Neville onim jedinstvenim senzualnim tenorom, na račun kojeg je u prvom redu i izgradio antologijsku karijeru, govori njoj kako će joj stajati na raspolaganju i kada vremena budu postala teška.
Wilco – Schmilco
Iako ga je dio kritike (valjda ne znajući što bi s njim) pohvalio poput svih ostalih, prošlogodišnje izdanje Wilca, iznenada objavljeni Star Wars, daleko je najslabija karika u opusu Jeffa Tweedyja – sa ili bez matičnog sastava. U retrospektivi, to…
Angel Olsen – My Woman
Američka kantautorica Angel Olsen počela je kao folkerica – glazbenu abecedu savladala je kao prateći vokal u bendu Willa Oldahama, svojevremeno (kasne 90-e/rane 00-te) izrazito precijenjene alt-folk-country ikone od koje, osim osnova, teško da je imalo puno toga za naučiti. No, Olsen je talentiranija od svog nekadašnjeg mentora i prije ili poslije ona je morala završiti u prvom planu.
Bubblegum – Gentle Hearts
Dobra je godina za regionalnu glazbenu scenu. Repetitorov “Gde ćeš?“ i “Tišina“ Sare Renar tek što nisu izašli, a već smo odslušali albume Valentina Boškovića, Moskau, Baden-Baden te singlove ovogodišnjih pobjednika Demofesta, Seine i njihovog drugara, Denisa Kataneca. Jedan od najproduktivnijih aktera, da ne kažem jedan od protagonista ove nove scene svakako je mladi Ivan Grobenski.
Leonard Cohen – You Want It Darker
Nakon nedavnog odlaska njegove muze, Norvežanke Marianne Ihlen kojoj je posvetio neke najbolje rane skladbe (“So Long Marianne, “Bird On the Wire“), Cohen je sve češće počeo govoriti i o vlastitom kraju. U posljednjem pismu upućenom Marianne, u kratkom ali dirljivom i poetičnom tekstu otvoreno najavljuje skoru vlastitu smrt: “Uskoro ću za tobom.“
Moskau – Live at Vintage Industrial Bar
Objaviti live album poprilično je ambiciozna stvar. Moskau možda postoji već šest godina, ali tek su se prošle godine počeli profilirati u ovo što jesu danas: glazbeno-performativni kolektiv koji zapravo više naginje karnevalu i čiji su zloslutni, bučni i odlično osmišljeni nastupi zaista impresivni. Iza sebe imaju četiri izdanja, četiri EP-a i dva LP-a; svakim izdanjem sve su ambiciozniji, sve ozbiljniji sastav.
Klinika Denisa Kataneca – Nikta Zorja
Ne znam postoji li izvođač koji se više suočavao s cinizmom i neshvaćanjem, ne onim verterovskim, Weltschmerzom natopljenim neshvaćanjem, već idiotskim i krajnje ignorantnim neshvaćanjem, od Denisa Kataneca. Možda Vlasta Popić koja se fenomenalnim albumom “Kvadrat” riješila moronskih etiketa Repetitor cover benda.
Repetitor – Gde ćeš
Repetitor je od samih početaka pratio glas kako će postati emblematski bend generacije Y. Bend nastaje krajem 2005. u Beogradu, a osnuju ga Boris Vlastelica, Ana-Marija Cupin i Milena Milutinović. Tek nakon nekoliko mjeseci proba (početkom 2006.) bilježe nekoliko zapaženijih nastupa.
