Love 2
Virgin/Dallas
{etRating 3.5}
Prije 11 godina, dva akademski obrazovana tipa iz Versaja s imenima kao ispalim iz scenarija za Frearsove «Opasne veze» uz pomoć vocodera i retro sintesajzera ukazali su se kao nešto najaristokratskije moguće u pop glazbi. Njihov sanjivi Moon Safari bio je silno osvježenje, nova definicija downtempo glazbe, iako je u njoj malo toga bilo originalno. Prije inteligentna nadogradnja na Jarrea, Vangelisa ili opskurnu francusku skupinu Space iz sedamdesetih godina negoli inovativnost. Air su proizvodili posebnu vrstu ugode mekanim tonovima retro elektronike i neopterećujućim šturim kiticama na engleskom otpjevanim sa simpatičnom francuskom dikcijom. I ne treba zaboraviti, u to vrijeme bili su izuzetak. Krautrockerskim 10000Hz Legends dokazali su da njihovo autorstvo nije samo eklektičke naravi, da imaju originalnih ideja i izvanserijskog talenta. Malo pojačavanja statusa putem stvaranja filmske glazbe, remiksiranja i kompilacijskih albuma i Air su iznenađujuće lako preživjeli svoje prvo desetljeće. No pretrošlogodišnji album Pocket Symphony je jednostavno bio dosadan zbir ižmikane i isprazne glazbe dodatno «isušen» glazbenim minimalizmom.
Novo djelo je organskije, životnije i po tempu živahnije, dakako u Air relacijama sporog chil-outa. Svojevrsni je to povratak vlastitim korijenima, mogao se mirne duše umjesto Love 2 zvati i Moon Safari 2. Retorika je sasvim ista, u uvodnoj «Do The Joy» ispucan je poznati asortiman tankoćutne psihodelije, sitnih trikova na starim Moog sintićima i glasa puštenog kroz vocoder, slijedeća «Love» je, poput nezaboravne «La Femme d’Argent», sačinjena od žustre bas linije s plesnim ritmom laganim poput lahora. Dosad su Air uvijek imali gostujuće vokaliste, ovdje nema niti jednog, što na neki način povećava koherenciju materijala, ali na prvu i smanjuje atraktivnost. Uglavnom, Love 2 zvuči uhu ugodno, sanjivo, melankolično i emotivno. Baš kako od Air i očekujemo.
Tihomir Ivka
