Draw The Line
Universal Music
{etRating 3}
Kada mu se nakon mjeseci i godina provedenih na top listama, te nakon osvojenih nagrada struke i rekorda tipa «najprodavaniji album svih vremena u Irskoj» – ukratko, nakon fenomena zvanog White Ladder – pružila prilika da se posveti ostatku svoje karijere, David Gray se doimao kao mentalno iscrpljen čovjek, jedva spreman da sa sebe skine etiketu ispisanu riječima „one album wonder“. Takav se zaključak može izvući danas, više od deset godina nakon globalnih hit-singlova „Babylon“ i „Please Forgive Me“, poslije kojih je britanski kantautor (na dva naredna studijska albuma) izgubio dosta publike, ali i podršku dijela prevrtljive britanske kritike. Objavljen nakon trogodišnje diskografske apstinencije, Draw The Line teško da će o Grayu otkriti neku novu istinu, osim one da je s ovih jedanaest pjesama odlučio započeti otvoriti novo poglavlje. Raspustio je stari prateći bend, promijenio diskografsku kuću, uselio u vlastiti Church Studio, te snimio album na razmeđi popa i introvertiranog rocka, mahom u karakteristično srednjem i sporijem tempu uz (ponovo) dosta akustike i smanjenim unosom elektronskih dekoracija. Iako pjesme osciliraju u kvaliteti, čak je i u slabijim trenucima teško odoljeti mančesterskom hiperemotivcu, mrzovoljnom i suptilnom u isti mah. Finale „Full Steam“ zapravo je duet s kolegicom Annie Lenox, ali 41-godišnji kantautor ipak bolje funkcionira kada ga ostavite samog, da se na miru i u tišini bori sa svojim unutarnjim demonima.
Denis Leskovar
