The Blue Ridge Rangers Rides Again
Verve Forecast/Universal Music
{etRating 3}
Creedence Clearwater Revival krajem šezdesetih zasvijetlili su poput zvijezde repatice, u nezamislivo kratkom roku naštancali hrpu kvalitetnih albuma s gomilom izvanvremenskih singlova. O njihovoj hiperaktivnosti najbolje govori činjenica da su samo 1969. izdali tri albuma, sve bolji od boljeg. No nakon raspada, pjevač i ritam gitarist John Fogerty ukazivao se tek sporadično, malo zagrizao pa nestajao u pravilu na deset godina, osim ako urgentna stvar kao što je rat u Iraku nije budila imperativ djelovanja, što je bio slučaj sa Deja Vu (All Over Again) albumom iz 2004.
Prvi solo iz 1973. zvao se The Blue Ridge Rangers i bio je ispunjen country i rock standardima. The Blue Ridge Rangers Rides Again je ne samo po nazivu nastavak iste priče. Za razliku od prvog albuma gdje je odsvirao sve instrumente, Fogerty se odlučio udružiti s provjerenim glazbenicima country provenijencije (gitarist Buddy Miller, pedal steel majstor Greg Leisz, gitarist i banjo svirač Herb Pedersen…), na čisti country i(li) blugrass odlučio prevesti neizlizane pjesme prvaka Bakersfield zvuka Bucka Owensa, Ricka Nelsona, Johna Denvera i manje poznatih autora. Jedna od atraktivnijih pjesama, ostavljena za sam kraj «When I Will I Be Loved» Everly Brothers pretvorena u živahni bluegras obojan pedal steel gitarom i violinom ugošćuje i «Bossa» Springsteena u dojmljivom duetu. Osvježavajuće, s obzirom da je u ovakvim situacijama tribute country albuma teško ne nabasati na Emmylou Harris u ulozi pozadinskog vokala. Fogerty je oduvijek volio izvoditi tuđe pjesme i to radi zaista uvjerljivo, iako bi ga bez prethodnog znanja bilo teško prepoznati u odnosu na karakteristični glas iz doba CCR-a. Ne doimlje se starije i umorno, naprotiv, pred mikrofonom se ukazuje nevjerojatno vitalan. Taj mladenački duh čovjeka od 65 godina potvrđuju i fizičke manifestacije; Fogertya je priroda poštedjela dubokih bora, debljine i ćelavosti, pa uz generacijski bliske kolege, Vana Morrisona recimo, izgleda kao Brad Pitt pored ostarjelog Marlona Branda. Životna energija, iskusni glazbenici i izazovni predlošci ipak ne rezultiraju spektakularnim rezultatima. Fogerty je išao previše na sigurno, pjesme su mrvicu prepolirane i zasićene mainstream logikom. Solidan party album za starije poklonike «korijenskog» američkog zvuka, ali ne i mnogo više od toga.
Tihomir Ivka
