The Doors
Live At The Matrix 1967
(Rhino / Dancing Bear, 2008 )
Zapisi s četiri koncerta The Doorsa iz kluba Matrix (San Francisco, ožujak 1967.), unatoč ne baš sjajnom zvuku, tvore možda najsmisleniji album uživo ove neizmjerno važne rock-grupe.
Snimljeni dva mjeseca po izlasku debi-albuma i nekoliko mjeseci prije nego li im se dogodio hit “Light My Fire”, ove snimke otkrivaju Doorse koji ispituju raznoliki teritorij, nove pravce razvoja, vlastite mogućnosti i istodobno se drže šparne, a efektne svirke s posve kontroliranim Jimom Morrisonom koji – jer još nije bio slavom i opijatima pomućene pameti i jer se nije imao pred kime prenavljati pošto je ionako mali klub bio relativno prazan – ne izigrava Kralja guštera nego se drži zadaće pravog rock’n’roll pjevača.
Na 24 snimke (dva diska) bez ponavljanja pjesama – kakvoća tonskog zapisa u tretmanu Brucea Botnicka koji je snimao prve albume Doorsa više je nego korektna za realnu prosudbu – čujemo sve zbog čega su The Doors bili nedostižni kuleri, definitivna proto-punk grupa i model za niz indie-rock i alter-rock bendova 80-ih i 90-ih.
Da je zvuk nešto bolji (navodno su master-trake ostale u posjedu snimatelja Petea Abramsa kojemu Doors i Whino nisu željeli platiti njihovo korištenje), zapise iz Matrixa mogli bismo smatrati antologijskim live albumom. Ne samo u opusu The Doorsa koji ovdje briju po psihodeliji, bluesu i garage-punku, nego i u mnogo širem kontekstu.
