Povezani zajedničkim sklonostima Neilu Young, Bobu Dylanu i folku šezdesetih, Robin Pecknold i Skyler Skjelset prije pet godina oformili su sastav Fleet Foxes i potom potpisali ugovor s prestižnom indie-rock distribucijskom kućom Sub Pop. Tada vjerojatno nisu ni sanjali da će rezultati njihova retro-poduhvata dosezati zlatne ili platinaste naklade (iako prvenstveno na Starom kontinentu, gdje izdaju pod kapom etikete Bella Union).
Prvijenac Fleet Foxes ne samo da se odlično prodao, već je završio na vrhovima svih svjetskih kritičarskih lista najboljih albuma za 2008. godinu, i to potpuno zasluženo.
Prve reakcije na novi, dugoočekivani studijski album Helplessness Blues jednako su entuzijastične, što nije čudno. Kritika je uvijek voljela sofisticiranu, gotovo akademski promišljenu akustičnu glazbu čije su emocije sazdane na zlatnom dobu rocka s prijelaza iz šezdesetih na sedamdesete. Upitan za inspiraciju, Peckhold je naveo remek-djelo Vana Morrisona Astral Weeks (1968.) i neobično konceptualno djelo zaboravljenog britanskog ekscentrika Roya Harpera, Stormcock (1971.).
Očito se nije šalio, jer su pjesme na Helplessness Blues izgrađene s jednako izraženim smislom za perfekcionizam svake vrste. Glazba se navodno rađala pune dvije godine, pjesme su snimane pa brisane, materijal je nastajao na nekoliko lokacija, ali većinom u studijima na domaćem terenu u Seattleu uz producentsku asistenciju Phila Eka (Built To Spill, Band Of Horses).
U skladu s očekivanjima, iz svake note izbija studioznost autora iz nekog drugog svijeta; iza njihove prividno lagane akustike krije se strahovita ambicioznost, a delikatno složene vokalne harmonije i gotovo sakralni ugođaj još ih uvijek čine jedinstvenom pojavom na suvremenoj rock sceni.
