“Za sto let ni mesa,/ni čavla, ni lesa./Pijme ga, škvorci,/mudri Samoborci!”, posljednja je strofa Krležine balade po kojem su Cinkuši nazvali svoje (tek) četvrto regularno studijsko izdanje. Na neki način i tu se može iščitati svojevrsni sukus poetike ovog izvanrednog folk/etno (iako su sasvim sigurno nadišli i te nespretne etikete) sastava. Čavli, ljesovi, pijača.
The Waterboys – Out Of All This Blue
Otkad su 1983. stupili na scenu, kroz postavu Waterboysa (na turnejama ili u studiju) prošlo je rekordnih sedamdesetak glazbenika od kojih je svaki unio barem komadić vlastite energije u opus tog izdržljivog benda, sazdanog na heterogenim žanrovskim temeljima.
Evolfo – Last of the Acid Cowboys
Matt Gibbs, pjevač i primarni tekstopisac bruklinskog sastava Evolfo rekao je sljedeću stvar: “Neki bendovi snime album i onda provedu neko vrijeme razmišljajući kako da to prenesu u svirke uživo. Kod Evolfa je slučaj bio da smo morala skužiti kako da live energiju prenesemo na album”.
Bell Witch – Mirror Reaper
Smrt je središnjica grandioznog kruga estetike koju su na svoja prva dva albuma izgradili američki metalci Bell Witch. Neizbježna smrt, mračna smrt, zamišljena i neodgodiva smrt. Uostalom, ideja smrti centralna je za čitav pod žanr metala, koji se na raznim mjestima naziva doom metal ili funeral doom metal, kojemu Bell Witch pripadaju – izvedbeno i konceptalno.
Julien Baker – Turn Out the Lights
“Neke pjesme same ispadaju, dok druge trebate cijediti poput gnjojnog čira”, izrekla je mlada kantautorica Julien Baker u razgovoru za New York Times ranije ove jeseni, po izdanju njenog drugog albuma “Turn Out the Lights”.
Robert Plant – Carry Fire
Iako su njegovi korijeni u engleskoj provincijskoj zabiti nedaleko od Birminghama, Plantovi “duhovni” korijeni dobrim dijelom sežu na sjevernoamerički kontinent iz čijih se izvora napaja još od vremena prvih albuma Zeppelina.
David Crosby – Sky Trails
Crosby je nesumnjivo najproblematičniji i najbuntovniji član CSNY, jedna od središnjih osobnosti kalifornijske kontrakulturne scene, i američke rock scene općenito, barem u razdoblju 60-ih i 70-ih. Solo karijera, često prekidana drugim, razglašenijim suradničkim projektima, obilježena mu je usponima i padovima, a najboljim se smatra solo prvijenac If I Could Only Remember My Name.
The National – Sleep Well Beast
Ima li ikakvog smisla the National predstavljati publici iz jugoslavenske regije? Bend neki od nas viđaju češće od rodbine. Njihov koncert u PAUK-u (2007.) jedan je od onih koji će se apsolutno svi posjetioci rado prisjetiti, štoviše, hvalit će se kako su pratili bend prije nego što je postao ovo što je danas.
Kronos Quartet – Folk Songs
Hvatajući se u koštac s djelima naslonjenima na nasljeđe jazza, folka, klasične glazbe, rocka ili neke varijante glazbenog oblika zamaskiranog pod kapom neodređenog termina “world music”, Kronos Quartet više od četiri desetljeća izgrađuje vlastitu umjetničku viziju – lišenu pritiska artificijelno stvorenih žanrova.
Moskau – Violence & Sorrow
U jednoj sam kritici već napomenuo kako Ivan Grobenski ima više lica; nešto konkretnije, usporedio sam ga s Janusom. U međuvremenu je nanizao još nekoliko raznorodnih izdanja, a u posljednjih nekoliko godina je Moskau postao nešto razvikanije ime. Vjerojatno je u pitanju nekoliko faktora: sve kvalitetniji i kompletniji albumi, sve uigranije i teatralnije svirke, osnivanje alternativne glazbene nagrade Porni, a svakako treba napomenuti da se karnevalu pridružila itekako afirmirana te renomirana glazbenica, Sara Renar.
