Browne je 9. listopada 2014 napunio 66 godina, no umjesto povlačenja u zasluženu mirovinu rođendan je odlučio proslaviti radno – novim studijskim albumom Standing In The Breach. Prvim u šest godina koliko je prošlo od prethodnika Time the Conqueror.
Xaxaxa – Sami Maži i Ženi
U posljednjih je nekoliko godina makedonski punk-rock kolektiv Xaxaxa prešao itekako dug put, i pritom ne mislim isključivo na njegove članove pri dvojnoj registraciji kod starije sestre, jednako tako odličnih Bernays Propagande s kojom redovito na turneji proputuju pola (Zabranete) planete; već su kao samostalni kolektiv izašli iz mnogih mentalnih ladica koji su ih često – i dakako neopravdano – titulirali kao tek nešto više od usputne razonode.
Eagulls – Eagulls
Nije pretjerana izjava ako kažemo kako otočki rokenrol trenutačno aparati održavaju na životu. Da, postoje trzaji života u vidu bendova poput Horrorsa (a to samo ako rokenrol shvaćamo u najširem mogućem smislu) ili mlađih nada poput The Wytches, ali je generalno stanje kritično.
Tom Petty & the Heartbreakers – Hypnotic Eye
Bio sam blago šokiran nakon što sam nekoliko puta preslušao posljednji album starog Toma Pettyja koji se zove “Hypnotic Eye”. Ne toliko solidnom kvalitetom pjesama koje se na njemu nalaze – bilo bi, na kraju krajeva, prilično glupo očekivati išta manje od čovjeka koji je u svojoj karijeri napisao neke od najboljih američkih pjesama u posljednjih četrdesetak godina – koliko Pettyjevom sposobnošću da danas s lakoćom zvuči ovako smisleno, konkretno, pametno i nepretenciozno i … jedinstveno, nažalost.
John Grant with BBC Philharmonic Orchestra – Live In Concert
Kombinacija pop ili rock postave i velikog orkestra višekratno je iskušana na pozornicama diljem svijeta i ona nije osobita novost. Još od konca šezdesetih (i ranih sedamdesetih), odnosno od progresivnih ili hard rock pojava kao što su Deep Purple, Moody Blues i Procol Harum, pa do suvremenijih izvođača poput Metallice, rock glazba je iskušavala načine da djela izvorno pisana za mali sastav ugradi u opsežnije klasičarske forme.
Nikol, Luka & Vedran – “…and who are you?”
Blagi predah koji je doživio ovaj prošlogodišnji (ovogodišnji?) val kantautorske scene u regiji dao je mjesta, kako ponekim imenima koja su prolazila ispod radara, tako i novookupljenim sastavima da malo “prodišu” i pokušaju doći do svojih petnaest minuta slave.
Iceage – Plowing Into the Field of Love
Momci iz Iceagea izlaze iz puberteta. Kraj jedne ere se kod njih manifestirao na dva načina. Kroz vizualni identitet i novi glazbeni senzibilitet. Više ne liče na maloljetne delinkvente koji se furaju na huligansku modu i briju na nihilizam nakon što su pročitali tri Nietzscheova citata. I to im je prva dva albuma pristajalo.
Chuck Prophet – Night Surfer
Nostalgijom obojena žudnja za nekim jednostavnijim načinima života – to je nedvojbeno jedan od postojanijih popularnih mitova koji u zadnjih stotinu i pedesetak godina natapa američku svakodnevnicu.
Damien Rice – My Favourite Faded Fantasy
Kad je početkom 2002. debitirao odličnim albumom O, suvremeni kantautorski izraz u Damienu Riceu dobio je jednog od emotivno najbrutalnijeg i vjerojatno najiskrenijeg glazbenika.
The Gaslight Anthem – Get Hurt
Kada sam pisao o nedavnom koncertu Gaslight Anthema u zagrebačkoj Tvornici, naglasio sam kako se tranzicija koju je zvuk ovih punk-rockera doživio kroz godine ironično može usporediti s odlukom frontmena Briana Fallona da proda robusni Dodge Challenger s kojim se koćoperio po Asbury parku, i zamijeni ga Volkswagen monovolumenom.
