The Men su još uvijek relativno mlad bend, okupili su se i počeli svirati 2008. u Brooklynu, i u tom su kratkom roku uspjeli napraviti dosta toga, jako ozbiljne stvari na koje bi, ako već niste, svakako valjalo obratiti pozornost. Nije baš da su poput onih klinaca koji preskaču razrede, ali barem se može reći da sve ispite polažu u roku.
The Wytches – Annabel Dream Reader
Garažni rok je kao Petrijeva zdjelica za generičnost. Upetljaj u tu jednadžbu psihodeliju i dobiješ izgovor za nemaštovito amelodično tandrkanje uz objašnjenje da to jednostavno mora biti tako. Glavni grad psihodelije i psihodeličnog garažnog roka (u ovom slučaju), je San Francisco. Od bendova poput Jefferson Airplane i Grateful Dead nekoć, do Thee Oh Sees i određenih albuma Tya Segalla danas.
Reigning Sound – Shattered
Greg Cartwright svirao je u nekoliko bendova; Reigning Sound oformio je 2001. u Memphisu nakon što je prestao raditi s Jackom Yarberom (Jack Oblivian) u legendarnim Obliviansima – koji su, uzgred rečeno, ponovno zasvirali lani i odmah izbacili jedan od najboljih albuma prošle sezone “Desperation” – sastavu na čijim je albumima bilo moguće čuti kako zvuči pokusno križanje bogatog memfiškog r&b i soul nasljeđa iz šezdesetih s jednostavnošću i neposrednošću ranog punka.
Joshua Redman – Walking Shadows
Čuveni tenor saksofonist i skladatelj Joshua Redman do sad je objavio petnaestak albuma, no “Walking Shadows” je drukčiji od svih dosadašnjih. Snimio ga je uz svoje stalne suradnike, od reda vrhunske glazbenike koji su i sami vođe vlastitih sastava: pijanista Brada Mehldaua, kontrabasista Larryja Grenadiera i bubnjara Briana Bladea.
The Raveonettes – Pe’ahi
Objaviti sedam iznadprosječnih (od kojih je nekoliko fenomenalnih) albuma u trinaest (tehnički jedanaest, jer je prvi album, “Chain Gang of Love”, objavljen 2003) godina nije herojski, ali je svakako impresivan podvig. Danski noise pop dvojac godinama prati provjerenu formulu: jednostavne i pamtljive melodije, sladunjave vokalne harmonije, oslanjanje na efekte (reverb i echo, uglavnom) i mračni, blago morbidni tekstovi.
Dino Saluzzi Group – El Valle de la Infancia
Dino Saluzzi se kroz svoju umjetničku karijeru uspinjao razmjerno polagano, no nastupajući s raznolikim jazz orijentiranim sastavima polako je izbrusio svoj vlastiti stil i nakon preporuka izvanrednih poznavatelja argentinske glazbene scene počinje se pojavljivati na festivalima u Europi što mu otvara put za bližu suradnju s američkim i europskim jazz glazbenicima. Napokon stiže i ugovor s kućom “ECM” koji ga još više približava samom vrhu glazbene scene.
John Hiatt – Terms of My Surrender
John Hiatt nedvojbeno je veliko kantautorsko ime, zapravo jedno od većih i boljih u posljednjih dvadeset i više godina, i iako već duže vrijeme očigledno ne raspolaže autorskim kapacitetima kakvima je raspolagao nekada, na primjer, na albumima “Bring the Family” ili “Slow Turning”.
Theo Croker – Afro Physicist
Nastup slavne američke jazz pjevačice Dee Dee Bridgewater 14. lipnja ove godine na 10. Vip Jazz Festivalu u dvorani Lisinski, bio je svojevrsna promocija albuma “Afro Physicist” mlađeg američkog jazz trubača i skladatelja Thea Crokera koji živi i djeluje u Kini. Naime, na programu su bile neke skladbe s tog CD-a.
Natalie Merchant – Natalie Merchant
Čini se kako nekadašnja pjevačica college-rock miljenika 10000 Maniacs, i vlasnica bestselera iz 90-ih Tigerlilly, otvara novo poglavlje u karijeri koja (u ovom ili onom obliku) traje više od tri desetljeća. Tipično introspektivna i autorski sofisticirana, Merchant na šestom studijskom albumu kombinira razne elemente (od folka do gospela i rocka) da bi izgradila vlastiti kantautorski izraz.
Ty Segall – Manipulator
Nitko nije sumnjao u to da će Ty Segall objaviti minimum jedan, ako ne i dva albuma i ove godine. Dobro, barem ja nisam. Pitanje je bilo na što će to zvučati? Hoće li biti prog rock epopeja poput “Tales from Topographic Oceans” benda Yes, ili petnaestominutna garažna krlja?
