Rock recenzije

Bilo tko da se iole ozbiljnije bavio indie muzikom morao se susresti s imenom Pavement i Stephen Malkmus. Pavement, epitom slacker rock muzike, jedan od najboljih, najutjecajnijih i najoponašanijih bendova devedesetih i Stephen Malkmus, vrhovni gromovnik indie panteona devedesetih, indie rock arhetip i svetac zaštitnik svakog klinca koji se ufurao u indie rock, čovjek koji nakon gotovo trideset godina glazbene karijere i dalje pronalazi načina kako da uvede novitete u svoje skladbe, a da pritom i dalje zadrži svoje upečatljive gitarske dionice na koje smo navikli još od doba Pavementa, to jest njihovog prvog albuma, “Slanted and Enchanted”, iz 1992.

Kandžija se u posljednjih nekoliko godina etablirao kao jedan od najboljih MC-a regionalne scene. Slavonski reper vrstan je freestyler, duhovit stihoklepac koji bez pretjeranih jezičnih vratolomija prenosi jasnu poruku, a dodatkom sjajnog Toxare (lako staviti Berlin, London ili Zagreb na muzičku kartu ali Toxara je označio Donji Miholjac na toj karti) i fenomenalnog pratećeg benda Golih žena zacementirao je svoj status kao jednog od najvećih festivalskih piromana.

Novozelanđanin Jonathan Bree nije pretjerano razvikano ime. Zaljubljenici indie-popa/twee popa sjetit će se dvojca The Brunettes koji je neko vrijeme na turneji proveo s bivšim indie gigantima poput The Postal Service, The Shins, Beirut i Broken Social Scene, što im je osiguralo relativnu slavu i veći doseg nego što bi vjerojatno imali.

Kad se danski noise punk bend ukazao na sceni svojim (očito) bučnim, kaotičnim i popriličnom briljantnim debitantskim albumom “New Brigade” (2011.) rijetko tko bi predvidio da će se bend razviti u ovakvom pravcu. “New Brigade” bio je ugodno iznenađenje u svijetu rock & rolla zbog svih kvaliteta zbog kojih je mnogima bio neslušljiv. Bio je neispoliran, intenzivan, silovit i uhu često neugodan.

Neobvezatna brbljavost koja je obilježila tri EP-a i debitantski LP „Sometimes I Sit nad Think, and  Sometimes I Just Sit“ na drugom albumu hvaljene australske kantautorice Courtney Barnett „Tell Me How You Really Feel“ ustupila je mjesto nešto ekonomičnijim jezičnim iskazima.

Poslije više od dva desetljeća upornog i napornog životarenja u skladu sa strogim punk/D.I.Y. etičkim principima Jeff Rosenstock (Long Island, New York) nedavno je interes prema svom radu ipak uspio probuditi i među nešto širom publikom – preciznije, prije manje od dvije godine, kada je objavio svoj treći samostalni album „Worry.“, nakrcan kratkim, elokventnim i politički prilično suvislim pop-punk/power-pop komadima koji su, u usporedbi sa njegovim starijim materijalom, otkrivali i određenu dozu formalnih ambicija.

Frank Turner nikada nije bio suptilan muzičar – on to nije sada, nakon 11 godina solo karijere, niti je bio početkom 21. stoljeća, kada je predvodio londonski hardcore punk bend, Million Dead.

Melankolija je notorno težak koncept za opisati riječima. Čovječanstvo se odavno bori sa onim što su u Antici zvali ‘crnim blatom’ – tom sporom tugom i sjetnošću koja nema nominalan eksterni razlog, poput smrti voljene osobe ili gubitka nekog dragocjenog. Shodno tome, melankolija nikada nije bila niti najjednostavnija tema oko koje bi se centrirao album.

Walker je iznimno kompleksan gitarist, sposoban autor (te solidan pjevač), ponikao na čikaškoj glazbenoj pozornici. Rođen 1989. u Rockfordu, u Illinoisu, od samih početaka privukao je pažnju kritike kao jedan od najuvjerljivijih sljedbenika britanske tradicije konca šezdesetih – one tradicije koja je izgrađena od elemenata folka, psihodelije, moderne akustične glazbe i jazza.

Poželi li netko za deset, dvadeset godina detektirati koji su trendovi dominirali pop glazbom 2018 godine, bit će dovoljno makar površno preslušati Electric Light, drugi album engleskog kantautora Jamesa Baya.