Rock recenzije

Kad se danski noise punk bend ukazao na sceni svojim (očito) bučnim, kaotičnim i popriličnom briljantnim debitantskim albumom “New Brigade” (2011.) rijetko tko bi predvidio da će se bend razviti u ovakvom pravcu. “New Brigade” bio je ugodno iznenađenje u svijetu rock & rolla zbog svih kvaliteta zbog kojih je mnogima bio neslušljiv. Bio je neispoliran, intenzivan, silovit i uhu često neugodan.

Neobvezatna brbljavost koja je obilježila tri EP-a i debitantski LP „Sometimes I Sit nad Think, and  Sometimes I Just Sit“ na drugom albumu hvaljene australske kantautorice Courtney Barnett „Tell Me How You Really Feel“ ustupila je mjesto nešto ekonomičnijim jezičnim iskazima.

Poslije više od dva desetljeća upornog i napornog životarenja u skladu sa strogim punk/D.I.Y. etičkim principima Jeff Rosenstock (Long Island, New York) nedavno je interes prema svom radu ipak uspio probuditi i među nešto širom publikom – preciznije, prije manje od dvije godine, kada je objavio svoj treći samostalni album „Worry.“, nakrcan kratkim, elokventnim i politički prilično suvislim pop-punk/power-pop komadima koji su, u usporedbi sa njegovim starijim materijalom, otkrivali i određenu dozu formalnih ambicija.

Frank Turner nikada nije bio suptilan muzičar – on to nije sada, nakon 11 godina solo karijere, niti je bio početkom 21. stoljeća, kada je predvodio londonski hardcore punk bend, Million Dead.

Melankolija je notorno težak koncept za opisati riječima. Čovječanstvo se odavno bori sa onim što su u Antici zvali ‘crnim blatom’ – tom sporom tugom i sjetnošću koja nema nominalan eksterni razlog, poput smrti voljene osobe ili gubitka nekog dragocjenog. Shodno tome, melankolija nikada nije bila niti najjednostavnija tema oko koje bi se centrirao album.

Walker je iznimno kompleksan gitarist, sposoban autor (te solidan pjevač), ponikao na čikaškoj glazbenoj pozornici. Rođen 1989. u Rockfordu, u Illinoisu, od samih početaka privukao je pažnju kritike kao jedan od najuvjerljivijih sljedbenika britanske tradicije konca šezdesetih – one tradicije koja je izgrađena od elemenata folka, psihodelije, moderne akustične glazbe i jazza.

Poželi li netko za deset, dvadeset godina detektirati koji su trendovi dominirali pop glazbom 2018 godine, bit će dovoljno makar površno preslušati Electric Light, drugi album engleskog kantautora Jamesa Baya.

Teško je pronaći karijeru s manje promašaja, kompromisa i komercijalnih ustupaka od one Rya Coodera. Za razliku od većine gitarskih takmaca čiji se slogan otprilike svodio na tri postulata – „brže, jače i glasnije“ – Cooder je ostao neka vrsta gitarističkog antiheroja. Njegov hipersenzibilni stil permanentno je odudarao od uniformiranosti mainstreama – čak i onog gitarističkog.

Od svih prerano preminulih glazbenika 2016., odlazak Glenna Freya djelovao je najšokantnije. U trenutku smrti razmjerno mlad (67), suosnivač Eaglesa nikada nije ostavljao dojam osobito raskalašene, autodestruktivne osobe.

Deset pjesama sa studijskog debija Sophie Allison (Soccer Mommy) “Clean” uvjerljiv su nastavak kantautorske melodrame rane post-adolescencije već postavljene na “kućnim” snimkama koje je ova dvadesetogodišnjakinja iz Nashvillea tijekom protekle dvije godine izbacivala na Bandcampu. (Diskografska kuća Fat Possum Records objavila je prošle godine izbor najboljih pod imenom “Collection”.)