Rock recenzije

Pianos Become the Teeth, američki bend iz Baltimorea, oduvijek su kultivirali reputaciju mrtvo-ozbiljnog, egzistencijalno iscrpljujućeg benda. Njihove teme od početka su preslika njihovog zvuka – teške, beskompromisne i veće-od-života, savršen spoj žestokog, bučnog screamo/hardcore zvuka i tekstova o smrti voljenih osoba.

Pokušavajući je nekamo smjestiti, kritičari je opisuju na razne načine: kao novu folk poetesu, nasljednicu Tracy Chapman, blues pjevačicu s jazz aspiracijama, pa čak i pankericu u nekom širem smislu. No, bez obzira na to kako je definirali, Sunny War (pravim imenom Sidney Lyndella Ward) posve je unikatna pojava – pogotovo u svjetlu izlaska novog albuma, odmaknutog od striktnog blues pristupa, evidentnog na ranijim ostvarenjima.

Ponekad, kao što bi rekao Thom Yorke, taj spiritualni otac eklektičnog alt-rocka, sve padne na svoje mjesto. The Republic of Wolves, nezavisni indie rock bend iz Long Islanda, oduvijek su bili savršena oluja koja je čekala da se dogodi.

Glen Hansard, jedan od najuspješnijih i najboljih suvremenih irskih kantautora, karijeru je počeo na čelu grupe The Frames, ostvario suradnju s češkom glazbenicom Marketom Irglovom u projektu Swell Season, a vrhunac popularnosti doživio je 2007, Oskarom za najbolju originalnu pjesmu (“Falling Slowly”) iz filma u kojem su oboje nastupili: Once.

U posljednjih deset godina (da, prošlo je već deset godina) srpska je (uglavnom beogradska) underground rock & roll scena procvala; što će reći da više ne možemo govoriti o Novom novom valu kao o underground fenomenu, ne kada bendovi poput Repetitora sviraju ispred više tisuća ljudi, a Artan Lili, Ti, Bitipatibi i Crvi imaju svoju vjernu publiku u svim većim gradovima regije. Ipak, neki su bendovi, neki sjajni bendovi, su i dalje ispod radara. Halftones su svakako jedan od njih.

Ramonesi su ostavili neizbrisiv trag u pop kulturi, toliko je jasno svima koji su iole upućeniji u punk rock i rock & roll općenito. Sam logo je toliko američki, savršeno je pogođen. Tu je, dakako, bjeloglavi orao, prepoznatljivi američki simbol. Zatim grana sa stabla jabuke, jer Ramonesi su više američki od pite od jabuke. Na kraju baseball palica, a baseball je jedno od središta američke kulture.

Rođen 1974. u Sjevernoj Karolini, Wilson pripada krugu sposobnijih autora i producenata suvremene scene. Pronalazeći inspiraciju u glazbi ranih 1970-ih, u omamljujućoj kantautorskoj akustici i klasičnom rocku Laurel Canyona, na prva dva albuma uspio je na dvije razine: rekreirati taj bajkoviti hipijevski ambijent, te na starim temeljima stvoriti nešto novo, spremno za uporabu danas, sada i ovdje.

Nije prošlo previše godina, nešto više od deset, otkako su naslovnice NME-a (koji više nije u tisku nego egzistira isključivo kao online časopis) krasili kojekakvi indie bendovi o kojima se govorilo kao da su spasitelji rock & rolla. Koliko je tih bendova preživjelo? 

Posrijedi je vjerojatno vulgarna generalizacija, ali ugledniji indie-rock veterani kao da na jedan specifičan način ostaju određeni kontekstom u kojemu su napravili svoje prve glazbene korake – u pitanju nije iracionalna nostalgija ili neotvorenost prema tekućoj suvremenosti, koliko neka vrsta kontraškog ideološkog zatočeništva u atmosferi kasnih osamdesetih i ranih devedesetih, u lokalnoj “strukturi osjećaja” proizašloj iz mjesta koje su indie-rock prvoborci originalno zauzimali u popularnoglazbenom polju.

Ponestaje mi načina kako da predstavim Tya Segalla. Ukratko: riječ je o jednoj od najznačajnijih figura (ako ne i najznačajnijoj figuri) u rock & rollu današnjice. Konzistentan je što se kvantitete tiče, što otprilike znači da od njega možemo očekivati najmanje jedno izdanje godišnje, a bitno je napomenuti kako svaki album predstavlja i određeni glazbeni pomak.