Otkad je sredinom devedesetih stupio na globalnu rock scenu, kalifornijski kantautor Ben Harper sažimao je tri mentaliteta: suvremeni (alt-rockerski, odnosno jam-bendovski) i onaj ‘klasičan’, formiran na kolektivnom opusu njegovih ključnih utjecaja.

U neka davna vremena Morrison je bio najemotivniji bijeli pjevač na sceni, i jedan od najsuptilnijih autora na razmeđi soula, folka, bluesa, countryja i rocka. No vrijeme vokalnih bravura i kreativnih inovacija odavno je prošlo; Van ‘The Man’ danas zvuči tvrdo i tvrdoglavo, mrzovoljno, profinjeno i autorski rutinirano. Ukratko – svakako.

U ideju pop glazbe kao konceptualne umjetnosti tijekom proteklih desetljeća povjerovali su mnogi njezini protagonisti, od Pink Floyda i Davida Bowieja (tipičan primjer: “The Rise And Fall Of Ziggy Stardust…”), preko čitavog niza ‘progresivnih’ izvođača (Yes, Genesis), do novijih primjera poput grupe Decemberists i Petea Yornea.

Kada je prije šest godina objavljen njihov prvijenac Everything All The Time, malo je tko mogao predvidjeti da će Band Of Horses u ovolikoj mjeri prerasti okvire underground atrakcije kakvom su ih smatrali na početku. Kao i njegovi žanrovski kolege iz benda Fleet Foxes, frontmen Ben Bridwell i društvo skrasili su se u okrilju legendarne etikete Sub Pop Records i snimili još jedan odličan album, Cease To Begin, prije negoli se za njih zainteresirala diskografska kuća Sony.

Pretprošle godine, u vrijeme albuma Chamber Music Society, pjevačica i kontrabasistkinja Esperanza Spalding bila je dočekana kao “sljedeća velika stvar u jazzu”, novo ime koje će jazz približiti nadolazećoj generaciji pop konzumenata. Svirala je za predsjednika Obamu, Oprah ju je uvrstila na popis deset najvećih “mladih žena u usponu”, a lani je priredila malu senzaciju preotevši Grammy za najveću nadu ozloglašenom Justinu Bieberu. 

The Doors su albumom L.A.Woman označili kraj (vlastite) utakmice, a da su toga jedva bili svjesni; na simboličkoj razini Morrisonova smrt bila je još jedna potvrda odumirućih ideala šezdesetih – desetljeća u kojima se, uz ostalo, blues afirmirao kao ravnopravna kockica u ondašnjem šarenom žanrovskom kolažu.

Ako su sve do The Dark Side Of The Moon radili kao kolektiv, The Wall je po prvi puta u karijeri Floyda obilježio prekretnicu: već je na potcijenjenom albumu Animals Roger Waters preuzeo kormilo benda, no The Wall je bio gotovo u potpunosti njegovo dijete. Rezultat?

Postoje “glavni poslovi” i postoje hobiji. Hiperaktivna Norah Jones od ostalih se kolega glazbenika razlikuje po tome što je svoje brojne hobije – one izvan strogih okvira samostalne karijere – sposobna pretočiti u sasvim ozbiljnu stvar.

Jedan od razloga kontinuirane Springsteenove privlačnosti leži u njegovu instinktivnom izmicanju svakom pokušaju pospremanja u neku od žanrovskih i političkih ladica. Kada su ga na početku karijere nazivali ‘novim Dylanom’, polje djelovanja proširio je vokabularom soula. Taman kad bi dohvatio i učvrstio status velikog rock mesije, povukao bi se u osamu i snimio intimistički akustičarski album progovorivši o vlastitim unutarnjim dvojbama.