Nije pretjerana izjava ako kažemo kako otočki rokenrol trenutačno aparati održavaju na životu. Da, postoje trzaji života u vidu bendova poput Horrorsa (a to samo ako rokenrol shvaćamo u najširem mogućem smislu) ili mlađih nada poput The Wytches, ali je generalno stanje kritično.
Iceage – Plowing Into the Field of Love
Momci iz Iceagea izlaze iz puberteta. Kraj jedne ere se kod njih manifestirao na dva načina. Kroz vizualni identitet i novi glazbeni senzibilitet. Više ne liče na maloljetne delinkvente koji se furaju na huligansku modu i briju na nihilizam nakon što su pročitali tri Nietzscheova citata. I to im je prva dva albuma pristajalo.
Diarrhea Planet – Aliens in the Outfield EP
Diarrhea Planet je, pročitao sam negdje u bespućima interneta, ili najbolje ili najgore ime za bend, ovisno o zrelosti. Bilo kako bilo, nekima je upao u slušni kanal 2011. (iako im je EP “Aloha” već prikupio mali broj sljedbenika već 2009.) svojim debitantskim albumom “Loose Jewels” na kojem smo naišli na zanimljivu kombinaciju pitkog punka, gitarističkih bravura, grubih vokala i briljantnih refrena.
Artan Lili – Artan Lili
Artan Lili debitirao je koncem 2012. pjesmom “Džoni” (koja je misteriozno izostavljena s albuma). Nevjerojatno kul (kasnije je dobila i nevjerojatno kul spot) pjesmom sa snažnim grooveom, dobrom produkcijom minimalističkog bubnjanja, odličnim zvukom gitare i fenomenalnim tekstom koji je lako klizio jezikom.
The Wytches – Annabel Dream Reader
Garažni rok je kao Petrijeva zdjelica za generičnost. Upetljaj u tu jednadžbu psihodeliju i dobiješ izgovor za nemaštovito amelodično tandrkanje uz objašnjenje da to jednostavno mora biti tako. Glavni grad psihodelije i psihodeličnog garažnog roka (u ovom slučaju), je San Francisco. Od bendova poput Jefferson Airplane i Grateful Dead nekoć, do Thee Oh Sees i određenih albuma Tya Segalla danas.
The Raveonettes – Pe’ahi
Objaviti sedam iznadprosječnih (od kojih je nekoliko fenomenalnih) albuma u trinaest (tehnički jedanaest, jer je prvi album, “Chain Gang of Love”, objavljen 2003) godina nije herojski, ali je svakako impresivan podvig. Danski noise pop dvojac godinama prati provjerenu formulu: jednostavne i pamtljive melodije, sladunjave vokalne harmonije, oslanjanje na efekte (reverb i echo, uglavnom) i mračni, blago morbidni tekstovi.
Ty Segall – Manipulator
Nitko nije sumnjao u to da će Ty Segall objaviti minimum jedan, ako ne i dva albuma i ove godine. Dobro, barem ja nisam. Pitanje je bilo na što će to zvučati? Hoće li biti prog rock epopeja poput “Tales from Topographic Oceans” benda Yes, ili petnaestominutna garažna krlja?
Black Lips – Underneath the Rainbow
Koliko je bendova, američkih bendova, u stanju održati turneju na Bliskom istoku? Sumnjam da bi se trenutni srednjostrujaški rokenrol prvoborci Black Keysi usudili takvo što napraviti a da pritom nemaju osiguranje papinskih razmjera. Nije to stvar frajerluka, Black Lipse jednostavno nije briga. NI-ZA-ŠTO.
Damon Albarn – Everyday Robots
Damon Albarn, nekadašnji poster boy Britpopa, nikada ne miruje. I što je frapantno, nakon dvadeset i kusur godina bavljenja muzikom ne pokazuje znakove umora ili, još važnije, pada u kvaliteti. Dječački zaigrano konstantno istražuje nove zvukove; oduševljava se soulom, gospelom, hip hopom i afričkim ritmovima, a zatim uspješno stvara amalgam tih istih zvukova i pop muzike. Njegove pop muzike.
Denis Katanec Okanagan LTD – Sve moje Laure
Denisov solo nastup u Jutru potrvrdio je kako njegov kanadski materijal predstavlja značajan napredak. Denis Katanec je, nažalost, prečesto zanemarivan u rastućem valu kantatora. Novi je materijal zvučao ogoljenije i mračnije, a pitanje kako će zvučati s pratećim bendom logično se nametalo. Nedavno, u zagrebačkoj Tvornici Kulture, smo dobili odgovor.