Garažni rok je kao Petrijeva zdjelica za generičnost. Upetljaj u tu jednadžbu psihodeliju i dobiješ izgovor za nemaštovito amelodično tandrkanje uz objašnjenje da to jednostavno mora biti tako. Glavni grad psihodelije i psihodeličnog garažnog roka (u ovom slučaju), je San Francisco. Od bendova poput Jefferson Airplane i Grateful Dead nekoć, do Thee Oh Sees i određenih albuma Tya Segalla danas.

Objaviti sedam iznadprosječnih (od kojih je nekoliko fenomenalnih) albuma u trinaest (tehnički jedanaest, jer je prvi album, “Chain Gang of Love”, objavljen 2003) godina nije herojski, ali je svakako impresivan podvig. Danski noise pop dvojac godinama prati provjerenu formulu: jednostavne i pamtljive melodije, sladunjave vokalne harmonije, oslanjanje na efekte (reverb i echo, uglavnom) i mračni,  blago morbidni tekstovi.

Nitko nije sumnjao u to da će Ty Segall objaviti minimum jedan, ako ne i dva albuma i ove godine. Dobro, barem ja nisam. Pitanje je bilo na što će to zvučati? Hoće li biti prog rock epopeja poput “Tales from Topographic Oceans” benda Yes, ili petnaestominutna garažna krlja?

Koliko je bendova, američkih bendova, u stanju održati turneju na Bliskom istoku? Sumnjam da bi se trenutni srednjostrujaški rokenrol prvoborci Black Keysi usudili takvo što napraviti a da pritom nemaju osiguranje papinskih razmjera. Nije to stvar frajerluka, Black Lipse jednostavno nije briga. NI-ZA-ŠTO.

Damon Albarn, nekadašnji poster boy Britpopa, nikada ne miruje. I što je frapantno, nakon dvadeset i kusur godina bavljenja muzikom ne pokazuje znakove umora ili, još važnije, pada u kvaliteti. Dječački zaigrano konstantno istražuje nove zvukove; oduševljava se soulom, gospelom, hip hopom i afričkim ritmovima, a zatim uspješno stvara amalgam tih istih zvukova i pop muzike. Njegove pop muzike.

Denisov solo nastup u Jutru potrvrdio je kako njegov kanadski materijal predstavlja značajan napredak. Denis Katanec je, nažalost, prečesto zanemarivan u rastućem valu kantatora. Novi je materijal zvučao ogoljenije i mračnije, a pitanje kako će zvučati s pratećim bendom logično se nametalo. Nedavno, u zagrebačkoj Tvornici Kulture, smo dobili odgovor.

Ne znam za mnogo kantautora i kantautorskih projekata u regiji koji imaju toliko prepoznatljiv autorski žig kao dvojac iz Seinea, inače Ivan Ščapec (Ivča) i Tena Rak iz Vlaste Popić. Seine je, doduše, formiran prije. Isprva je tinejdžer Ivča solo svirao, kasnije mu se Tena pridružila na harmonici i perkusijama.

Bend kojeg je pokojni Kurt Cobain obožavao. Bend koji je u stanju svima zaštambiljati blesavi cer na lice. Svima osim, nažalost, Cobainu. U rujnu 2013. imali smo prilike vidjeti kultni ženski punk trio iz Osake u zagrebačkoj Tvornici Kulture.

The Horrors postali su miljenici NME-a i općenito indie nastrojenih tiskovina već svojim prvim albumom, “Strange Houseom” iz 2007. Taj bi se album najbolje mogao opisati kao garažni rokenrol oslonjen na zvuk kultnih the Cramps pomiješan s estetikom Tima Burtona. Formula ide nekako ovako: crna odjeća, ridikulozne frizure i bizarni pseudonimi poput Faris Rotter i Joshua Von Grimm.

Ty Segall, gitarski junak i Wunderkind iz San Francisca, nikako da miruje. Nakon dva fenomenalna albuma 2012, izbacuje još dva albuma 2013. I dok je primarno prvoborac Nove garažne eksplozije, kroz cijelu prošlu godinu demonstrirao je svoju kameleonsku prirodu i odmak od vrištećeg, psihodeličnog garažnog rocka.

“We’re hollow like the bottles that we drain.”

Pomalo banalan, ali lako primjenjiv stih Elle Yelich – O’Connor, kudikamo poznatije pod imenom Lorde, možemo shvatiti kao leitmotiv cijele ploče. Jelićeva (navodno je hrvatskog podrijetla), koja još nije ni punoljetna (sedamnaest joj je godina, album je izbacila sa šesnaest), objavila je jedno od najboljih prošlogodišnjih mainstream (UK Top 40) ostvarenja.

Najveću opasnost zgođušnom Jakeu Buggu predstavljaju njuške u odijelima koje “znaju što je najbolje za njegovu karijeru”. Album prvijenac bio je i više nego solidan (izvrstan ako u obzir uzmemo da momak nije ni dvadeset godina imao).