Kad se prije dvije i pol godine oglasila s eponimnim debijem, mlada petorka iz Kentuckya je u bržim stvarima zvučala kao hillbilly verzija Arctic Monkeysa, u sporijima kao parodija Becka. Reklo bi se napola paušalno – “joke” rock s potencijalom.…
Paolo Conte
Iako se glazba Paola Contea najčešće veže za jazz tradiciju njezina multikulturalnost i potpuno odsustvo žanrovskih odrednica nameće sasvim drugačiju definiciju i pogled prema glazbenoj formuli koju glazbenik izvanredno uspješno koristi već dugi niz godina. Snažne boje talijanskih i francuskih glazbenih idioma, poneka mala doza latino senzibiliteta, pomalo barskog karaktera svirke, te hrapav i napukao glas i izrazita dopadljivost, te muzikalnost nameću se kao jasan primaran pečat u interpretaciji i mogu se smatrati frontom glazbenikovih kvaliteta.
Wire
Wire nisu bili najbolji, a kamoli najpopularniji bend iz generacije 1976.-1977., no njihov je kasniji utjecaj bio beskrajan. Bend za koji se voli reći da je proširio granice punka, odnosno post-punka do neslućenih razina sa svoja antologijska prva tri albuma, utjecao je bitno na neke od ključnih bendova osamdesetih i devedesetih godina kao što su R.E.M., Manic Street Preachers, Minutemen, odnosno Firehose, Guided By Vocies i Cure.
Nelly
Dovoljno daleko od glavnih hip-hop žarišta, Nelly je s grupom istomišljenika u St. Louisu – baš kao Outkast u Atlanti – razviti poseban glazbeni izričaj daleko od uniformirane crnačke glazbe sa Zapadne i Istočne obale. Njegov Country Grammar bio je prava bomba, pomalo rustikalan, funky, tečan i sočan, s nečim što bismo mogli nazvati geografskom determiniranošću, simpatično ponosnim provincijskim odmakom. I mnogima se to svidjelo, ovaj se album prodao u skoro deset milijuna primjeraka samo u SAD.
Deset godina i pet albuma kasnije, nekadašnji žgoljo iz susjedstva pretvorio se u nabildanu zvijer obučenu u fancy robu što nije najveći problem. Njegov dobrodošli provincijski glazbeni identitet nestao je, a s njim i svaka glazbena osobnost; najveći krimen Nellya je jasna tendencija da zvuči moderno, da se što manje razlikuje od uglavnom bezvrijednog hip-hopa koji trenutno vlada top ljestvicama. Duha je nestalo sa skladanjem i produkcijom iz PC-a i posvemašnjem dodvoravanju mladoj publici. Nelly ih pokušava osvojiti s aktualnim “refren gostima” Chrisom Brownom, T.I.-em, nezaobilaznim Akonom, a Keri Hilson pomaže Nellyu da dotakne dno s mainstream disko poskočicom “Liv Tonight”.
Ako bi već morali birati pristojnu suradnju onda je to “Gone”, fina r&b laganica u kojoj Kelly Rowland i Nelly podsjećaju na bolja vremena kad su zajedno pjevali hit “Dilemma”. Neinventivan, pomodan i operiran od osobnosti, 5.0 je album koji ne izaziva na drugo slušanje.
Tihomir Ivka
Giacomo Puccini: La Boheme
Jedna od ključnih sastavnica za uspješno postavljanje svake Puccinnijeve opere jest podjela, a ona je ovdje uistinu poznata. Proslavljeni par Ana Netrebko i Roland Villazón (svjetsku slavu stekli su snimkom uživo opere La Traviata ovjekovječene na dvostrukom CD/DVD izdanju Deutsche Grammophona) u ulogama Mimi i Rodolfa uz koje u postavi nastupa još nekoliko odličnih mladih pjevača.
The Decemberists
Na The Crane Wife iz 2006. su uspjeli pomiriti japansku priču o ranjenom ždralu, opsadu Lenjingrada u 2. svjetskom ratu i stihove o paravojnoj protestantskoj skupini u Sjevernoj Irskoj 70-ih godina, The Hazards Of Love plesao je pak na varljivoj žici prog-rocka, praskali su hard rock rifovi i poigravalo se s živcima publike naučene na jasno odvojene trominutne pjesme. Od ambicioznog, ali čistoj (i laganoj) melodiji odanog benda Decemberists su izrastali u čudovište, što nužno nema negativnu konotaciju, ali je novi album očekivan s podjednakim uzbuđenjem i strepnjom.
Bright Eyes
Conora Obersta, čovjeka kojeg s opravdanjem prozivaju Dylanom digitalne generacije, nije lako prokljuviti posljednjih godina u lirskom smislu. Točnije, od albuma Cassadaga, lakše tumačeći stihovi o ljudskim osjećajima i stvarnom svijetu, zamijenjeni su transcendentalnim i mističnim, neki kritičari su u njima iščitali i moguć utjecaj scijentologije na Obersta. I s te strane Bright Eyes ne uzbuđuju previše, no veseli da i dalje istražuju i pomiču granice, poslije par albuma (računajući i solo izlete Obersta) nešto ordinarnije americane.
My Chemical Romance
Kontroverzni i eklektični, My Chemical Romance zasluženo su našli svoje mjesto pod suncem, to jest široku bazu poklonika. Tamna šminka, uniforme, mračne teme, posljednji album The Black Parade zamišljen kao rock opera o “pacijentu” po kojeg dolazi smrt i koji se prisjeća slika iz života, novinski napisi da je neka “emo” klinka počinila samoubojstvo pod njihovim utjecajem, sve im je to donijelo reputaciju mističnog, gotovo opasnog benda iako su oni kasnije od “emo” etikete bježali kao vrag od tamjana.
Šimun Matišić
Četrnaestogodišnji vibrafonist, marimbist, udaraljkaš i pijanist Šimun Matišić je 1. ožujka 2011. u dvorani Hrvatskog društva skladatelja promovirao svoj prvi CD “Jazz Nocturno”. Tom prigodom zasvirao je u triju sa svojim ocem, gitaristom Matom Matišićem te kontrabasistom Nenadom Jurom Vrandečićem, s kojima je i snimio album. Šimun Matišić je počeo učiti svirati udaraljke i nastupati prije nego je krenuo u osnovnu školu, a danas pohađa dvije glazbene škole i Ljetnu jazz školu Hrvatske glazbene mladeži u Grožnjanu koja se održavala pod vodstvom Boška Petrovića.
The Black Eyed Peas
S albumom Elephunk prije 7 godina bend iz Los Angelesa fino je balansirao na razmeđi inteligentnog popa i organskog hip-hopa s tendencijom istraživanja novih područja. Istina, bilo je već tada naznaka (grozomorni singl “Where Is The Love” s Justinom Timberlakeom), da će se za proboj na vrhove ljestvica poslužiti hibridno-saharinskim poskočicama, no nije bilo za očekivati da će to postati pravilo.
