Rock recenzije

Muziku ovog  bruklinskog sastava nije lako opisati. Pop je okosnica, no javljaju se elementi psihodelije, electronice i natruhe art rocka. Možda bi se njihov rad najlakše opisao kao idealna muzika za hoch arty njujorške tulume. Koliko god to pretenciozno zvučalo. Žanrovske odrednice na stranu, Yeasayer je uvijek bio u stanju napraviti dobru pop kompoziciju (poput pjesme ‘Madder Red’ s prijašnjeg albuma).

U ideju pop glazbe kao konceptualne umjetnosti tijekom proteklih desetljeća povjerovali su mnogi njezini protagonisti, od Pink Floyda i Davida Bowieja (tipičan primjer: “The Rise And Fall Of Ziggy Stardust…”), preko čitavog niza ‘progresivnih’ izvođača (Yes, Genesis), do novijih primjera poput grupe Decemberists i Petea Yornea.

Kada je prije šest godina objavljen njihov prvijenac Everything All The Time, malo je tko mogao predvidjeti da će Band Of Horses u ovolikoj mjeri prerasti okvire underground atrakcije kakvom su ih smatrali na početku. Kao i njegovi žanrovski kolege iz benda Fleet Foxes, frontmen Ben Bridwell i društvo skrasili su se u okrilju legendarne etikete Sub Pop Records i snimili još jedan odličan album, Cease To Begin, prije negoli se za njih zainteresirala diskografska kuća Sony.

Pretprošle godine, u vrijeme albuma Chamber Music Society, pjevačica i kontrabasistkinja Esperanza Spalding bila je dočekana kao “sljedeća velika stvar u jazzu”, novo ime koje će jazz približiti nadolazećoj generaciji pop konzumenata. Svirala je za predsjednika Obamu, Oprah ju je uvrstila na popis deset najvećih “mladih žena u usponu”, a lani je priredila malu senzaciju preotevši Grammy za najveću nadu ozloglašenom Justinu Bieberu. 

Tko se sjeća Marilyna Mansona? Na početku ovog tisućljeća bio je najveća noćna mora američkih roditelja. Bauk obitelji u predgrađu. Mansonova muzika, Eminemova muzika i videoigrice bi po njima (stanovnicima američke suburbije) bili izvori svog zla na svijetu. Iako su se kontroverze stišale i iako više nije u centru medijskog oka, Manson i dalje nastavlja izbacivati albume kojima kritičari daju sasvim solidne ocjene.

Ponekad se, preslušavajući albume Scissor Sistersa, zapitate iz kojeg desetljeća dolaze. Synthevi, visoki vokali i cijela otkačena moda podsjećaju na synthpop i glam pop bendove osamdesetih. Tip osobe koja je uživala u pločama Blondie, Madonne i Pet Shop Boysa, uživat će i u muzici Scissor Sistersa koji već desetak godina proizvode solidne pop ploče.

Beogradski Darkwood Dub jedan je od najprominentnijih i najinovativnijih sastava ove regije. Poznati su po svojoj sklonosti ka eksperimentiranju i na neki su način jedni od prvoboraca electra i electro rocka na ovim prostorima, s tim da im glazbeni utjecaji sežu od trip hopa i duba, do nekakvog chillwavea. Također se redovito pojavljuju na raznim festivalima diljem regije. Bolje oni nego Dubioza Kolektiv.

Prvo je preslušavanje albuma The Devil’s Walk prošlo neprimjećeno. Razlog nipošto nije neupečatljivost. Stvar je u suptilnosti i nježnosti koju ploča posjeduje, pa stoga ostaje dojam kao da se cijeli album sastoji od jedne duge kompozicije, a zapravo se sastoji od jedanaest vokalno-elektornskih pjesama pomalo epskog karaktera koje nerijetko upadaju u melankoliju i pretjeranu sentimentalnost.

The Doors su albumom L.A.Woman označili kraj (vlastite) utakmice, a da su toga jedva bili svjesni; na simboličkoj razini Morrisonova smrt bila je još jedna potvrda odumirućih ideala šezdesetih – desetljeća u kojima se, uz ostalo, blues afirmirao kao ravnopravna kockica u ondašnjem šarenom žanrovskom kolažu.

Ako su sve do The Dark Side Of The Moon radili kao kolektiv, The Wall je po prvi puta u karijeri Floyda obilježio prekretnicu: već je na potcijenjenom albumu Animals Roger Waters preuzeo kormilo benda, no The Wall je bio gotovo u potpunosti njegovo dijete. Rezultat?