Rock recenzije

Tony Joe White danas je čovjek u lijepim godinama; ne tako davno ugazio je u osmo desetljeće života. Jednog dana, kada svi računi budu bili podmireni, vjerojatno će ga se, sasvim nepravedno, u prvom redu pamtiti kao lika koji je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća albumom “Black and White” – točnije, hitom “Polk Salad Annie”- utemeljio žanr koji od tada nosi ime “swamp rock”.

Tri su godine prošle od albuma prvijenca zagrebačkih indie rock prvoboraca koji su nakon toga nanizali pošten broj koncerata diljem regije i pristojno vrćenje singlova “Disciplina” i “Univerzalka” na radio postajama.

˝Ne mogu se sjetiti niti ono malo dobrih dana iz vremena kada sam svirao u Drive-By Truckersima˝, rekao je prije nekoliko mjeseci Jason Isbell novinaru New York Timesa u intervjuu koji je objavljen povodom izlaska njegova posljednjeg albuma. Isbell je bend u kojem je ostavio neizbrisiv trag  – što najviše vrijedi za Isbellove dvije pjesme s albuma ˝Decoration Day˝ – napustio 2007. godine zbog problema s alkoholom i katastrofalnog odnosa s Pattersonom Hoodom i Mikeom Cooleyjem.

U godini koja je definitivno obilježena iznimno kvalitetnim ostvarenjima ženskih izvođača – za istaknuti su uradci Waxahatchee, Caitlin Rose, pa čak i Grouper, unatoč neuklapanju projekta ambijentalne elektronike Liz Harris u većinom čisto akustične žanrovske odrednice koje čine okosnicu zvuka prve dvije gospođice – na listu se sigurnim korakom ugurala još jedna mlada dama.

Gdje je granica svjetske boli? Postoji li uopće? Na sreću po Berningera i krvnu braću koji zajedno čine omiljeni njujorški kolektiv The National, ne postoji. “Trouble Will Find Me”, šesti album u njihovom katalogu predstavlja nastavak tradicije sadržajnih orkestracija nošenih finim baritonom frontmena Matta Berningera svojstvenih bendovom opusu.

Superchunk djeluje više od dvadeset godina i u tom periodu nije objavio nijednu lošu ploču. To je činjenica. Činjenica je i da je gotovo svaka pjesma na svakoj od tih ploča potencijalni hit i idealna za vrćenje na radiju. Zarazni, zašećereni gitarski pop natjerao bi svakoga tko ih je imao u slušalicama da cupka dok hoda.

Franz Ferdinand, simpatični škotski indie rockeri i predvodnici vala “potomaka” stvaralaštva Petea Dohertyja, Carla Barata, Milesa Kanea i ostatka prvoboraca onog kvalitetnog gitarskog mantranja koje je, na svačiju veliku žalost postala hrpa međusobnih kopija od bendova, ponajviše zahvaljujući često neutemeljenom hypeu od strane NME-a.

Ry Cooder u zadnje je vrijeme prilično vrijedan. Samo u posljednje dvije godine objavio je dva sjajna albuma (˝Pull Up Some Dust and Sit Down¨ i ˝Election Special¨) koja su iznimno kritički i eksplicitno tematizirala američku političku svakodnevicu. Ove godine na red je došlo došlo objavljivanje live albuma – tek drugog u dugoj i plodnoj Cooderovoj karijeri.

Po izdanju “We’re New Here”, kolaboracije u kojoj je Jamie xx iz popularnog electro dua The xx, pod producentskom palicom Richarda Russella (XL Recordings) prearanžirao godinu prije izdan album “I’m New Here” prerano preminule soul i jazz legende, “crnog Dylana” Gil Scott – Herona, činilo se kako je popularnost koju je taj remix-album stekao kod publike i kritike zasjenila cjelokupni dotadašnji rad velikog poete i umjetnika, što apsolutno nije ispravno razmišljanje.

I tako je Kanye West mirne duše izjavio da je bog na pjesmi (pogađate) “I Am a God”. Dobro, ako se glavni lik Spike Leejevog “He Got Game” mogao zvati Jesus, valjda je i ovo u redu. Megalomanija u kombinaciji s kreativnom znatiželjom i općenito boli-me-briga stavom (hej, dijete mu se zove North) rezultirali su vjerojatno najuzbudljivijim ovogodišnjim albumom u hip-hop i pop svijetu.