Važnije od činjenice da su se Gorillaz, nakon prodaje sedam milijuna svog debi albuma iz 2001. godine, upisali u Guinnesovu knjizi rekorda kao najuspješniji virtualni bend u povijesti je sama okolnost pojma “virtualno”. Rock zvijezde obično mogu napraviti sve prije negoli suzbiju vlastiti ego, a da bend predvođen jednim od najpopularnijih likova britanske glazbe učini upravo to, pretvori se u nekakav crtani lik u stripovski razrađenom konceptu, samo po sebi je veliko postignuće.
Rock recenzije
Joss Stone – The Best Of 2003 – 2009.
Za početak, da razjasnimo povod zbog čega bi netko poslije samo četiri uspješna albuma izdanih u relativnom kratkom razdoblju od šest godina izdao kolekciju najvećih hitova u uobičajenom formatu albuma sa samo 13 pjesama. Nakon tri vrlo uspješna albuma, britansko je čudo od djeteta htjelo raskinuti album s EMI-jem tamo negdje 2008. i bilo je spremno isplatiti naknadu od 2 milijuna funti da izađe iz ugovora koji ju je obavezivao na isporuku četiri albuma.
The Beach Boys – SMiLE
“Nije to trebao biti album koji sliči bilo čemu što su The Beach Boys prije snimili. To je bilo važno. Svaki album Beatlesa je zvučao drugačije. Ja sam to tada vidio kao utrku, produkcijsku utrku. Htio sam stvoriti teenagersku simfoniju Bogu. Glazba je bilo vrlo ozbiljna. Stihovi su bili vrlo bitni. Zvukove koje smo sastavljali zajedno bili su tako drugačiji… Stvari su se odvijale brzo; skladanje snimanje, svijet u mojoj glavi, svijet oko moje kuće. Sve je bilo poput uragana… I onda kad smo pomislili da smo pri kraju, sve se počelo raspadati.
Amy Winehouse – Lioness: Hidden Treasures
Zanemarimo li ekscese iz njenog svakodnevnog života, ostaje nesretna djevojka fantastičnog vokala, jednog od najsugestivnijih u svojoj generaciji. No promatraju li se stvari u njihovoj cjelini, istina je (kao što je napisao jedan njujorški novinar i producent) sljedeća: “svatko tko svoj album započne s pjesmom “Rehab”, a završi s “Addicted”, svijetu itekako ima što za ispričati.”
The Black Keys – El Camino
Bez dubljeg kontempliranja, na sedmom albumu dua iz Akrona najlakše je primijetiti brzinu. Oduvijek su se bavili teškim garažnim rockom, sirovim i prljavim u dobrom smislu te riječi, ali im se glazba uglavnom valjala u sporim, odrezanim ritmovima. Na prethodnom Brother čuje se i stari R&B i Stax soul, malo groovie glazbe, El Camino je jednostavno ubacivanje u brzinu više.
Tom Waits – Bad As Me
Malo je neobično da porciju bluesa za 21. stoljeće mora pripremiti i isporučiti 62-godišnji veteran, no slušajući Bad As Me, stječe se upravo takav dojam: od uvodne “Chicago” do “New Year’s Eve” Tom Waits zvuči poput čovjeka koji je odlučio promijeniti ustaljena pravila žanra, ostajući vjeran svojim korijenima. Pritom mu je pomogla ekipa uobičajeno vrhunskih suradnika jednako liberalnih uvjerenja.
Coldplay – Mylo Xyloto
Diskografska statistika Coldplaya je gotovo perfektna; od pet dosad izdanih albuma loših nema, tri (Parachutes, A Rush Of Blood to the Head, Viva La Vida) pripadaju samom vrhu britanske indie glazbe od 2000. godine naovamo, dva su solidna. Album Mylo Xyloto, uz pompozni i pretenciozni X&Y pripada ovoj drugoj skupini. Ali ne iz istih razloga; ovdje su se Coldplay počeli vrtjeti u krug što je manji problem, veći je činjenica da i kad bi od sveukupno 14 stvari, odbili 3 ili 4 i dalje imaju premalo dovoljno kvalitetnih pjesma da bi ovo djelo mogli pozicionirati u kategoriju iznad zanatske solidnosti.
The Rapture – In The Grace Of Your Love
“Nije baš remek-djelo, ali Echoes i dalje pokazuju zašto njujorški rock djeluje milijun puta uzbudljivije od britanskih bijednih pokušaja igre na sigurno.” Ovako nekako je britanski Q magazin prije osam godina dočekao prvijenac njujorških Rapture, jednih od rodonačelnika revivala plesnog punka. I bili su u pravu u tom trenutku, ali da je tekst pisan samo koji mjesec kasnije opaska o jadnom britanskom rocku bila bi drugačija.
Steve Mason & Dennis Bovell
The Beta Bend , usamljeni u kutijici podžanra folktronica u koju su ih ugurali mediji, su bili jedan od najzanimljivijih britanskih bendova 90-ih godina, europski pandan Becku. I s obzirom koliko su zatvorenu glazbu svirali, njihov komercijalni uspjeh nije bio zanemariv. Ipak, nakon razlaza na kraju 2004. godine njihov frontman Steve Mason našao se u takvim financijskim problemima da je uz građenje solo karijere radio i kao fizikalac na građevini.
Hard-Fi – Killer Sounds
Kad su 2005. iz malog Stainesa eksplodirali pričama o mladenačkoj dosadi na dalekom rubu londonske metropole i omotali to u efektne post-punk melodije pomislili smo da će glazbeni duh The Clash dugo odzvanjati i u 21. stoljeću. Dvije godine kasnije s albumom Once Upon A Time in The West ugledni britanski glazbeni mjesečnik objavio je naslov „zbogom Staines, zdravo prva ligo”, aludirajući kako je Hard-Fi spreman za velike stadione.
