Rock recenzije

Pitanje je u ovakvim situacijama uvijek isto: mogu li Red Hot Chili Peppersi biti isti bend bez glavnog “arhitekta” njihovog zvuka, jednog od najinovativnijih gitarista u posljednjih dvadesetak godina Johna Frusciantea. Prije negoli je došao, RHCP su bili tek prosječni funk-metal klinci puni energije, s njegovim dolaskom najavili su kreativni potencijal i dohvatili komercijalno zvjezdane trenutke (Blood, Sugar, Sex, Magik 1991.).

Prelistati stranice glazbenih novina s početka godine o novim bendovima na koje treba obratiti pažnju i čuti prvih 30 sekundi uvodne „Get Away”, tamo negdje do pola prvog prekrasnog i čistog sola s bukom u pozadini, bilo je dovoljno da se zaključi kako je zrelo vrijeme za revival indie glazbe s prelaska osamdesetih u devedesete godine. Yuck su londonski kvintet čiji članovi su još u ranim dvadesetim godinama i imaju dovoljno osebujnu pojavnost s obzirom da pjevač/ritam gitarist Daniel Blumberg izgleda kao viša verzija mladog Dylana, da je basistica Mariko Doi Japanka, a bubnjar nosi afro frizuru na krupnom tijelu što ga čini sličnim ?uestloveu, bubnjaru The Roots, samo što je Yuckov čovjek od palica bijelac.

Zapravo, oni nisu iz Barcelone već iz švedskog grada Jönköpinga, već stoljeće i pol čuvenog po tvornici šibica. Njihov pop možda i nije nikakvo čudo, no s činjenicom da ih u bendu ima čak 29, kandidiraju za Guinnesovu knjigu rekorda. To bi podrazumijevalo da im se glazba sastoji od mase instrumenata, što je i danas istina kad se dođe do živih nastupa, no Forever Today nije od te sorte.

Mike Skinner zna koliko ima istine u mudrosti da je najbolje otići na vrhuncu.  Ne dozvoliti da te rastežu po blatu, da pad zasjeni prijašnji uspon, da postaneš vlastita karikatura kad više nemaš što reći, a mlatio bi novac i dalje. Doduše, Skinner pod pseudonimom The Streets nije napravio niti jedan krivi korak, njegova je diskografija gotovo bezgrešna, njegovo sazrijevanje kao autora nepatetično, njegov gard nikad patvoren pod utjecajem novca i slave.  Izdanak neke nove radničke klase s početka 20. stoljeća, Skinner nije bio buntovnik, ali svojim naturalističkim prepričavanjem života koji ga okružuje, glazbenom inovativnošću i neopterećenošću granicama žanrova,  on je za britanske klince na početku 21. stoljeća bio ono što su The Clash bili krajem sedamdesetih.

Oni žive poput monaha, po straight-edge filozofiji kao punk rock opreci sex&drugs&r’n’r raskalašenosti i hedonizmu. Ostao im je samo rock, oni ne puše, ne piju, ne drogiraju se, u tom svjetonazoru ni promiskuitetnom životu nema mjesta, kao ni konzumaciji mesa. Oni su politički korektni, ljevičarski nastrojeni, ekološki svjesni, PETA ih hvali, Michael Moore je njihov filmski idol, a Naomi Klein publicistički. Da je po njihovom, svijet bi nesumnjivo bio bolje mjesto. Kao takve, Rise Against je teško ne voljeti uz malo uređene averzije prema kapitalizmu u kojem i mi uživamo.

Sve lijepo, ali stvar se svodi na esencijalno pitanje; praše li ovi neo punkeri nove generacije glazbu vrijednu pažnje? Kad se sjetimo kako su to radili rodonačelnici straight-edgea Fugazi, ili kako angažirani punk rock zvuči u izvedbi jednih Bad Religion, onda ovaj ne više tako mladi bend iz Chicaga i nije nešto posebno. Prvo, njihov melodični punk jest žestok, ali hibridan zbog približavanja novom metalu i dovoljno popeglan da zvuči proračunato u smislu privlačenja nove publike. Drugo,  njihov pjevač Tim James McIlrath pjeva o bitnim i važnim stvarima, ali se u njegovom glasu ne osjeća urgentnost i neka vrsta poželjnog bijesa, kao da pjeva o raskidu s djevojkom koja ga ne razumije. To je možda i manji problem, veći je gadna sličnost boje glasa s pjevačem kanadskih stadionskih rokera Nickleback i s onim Dextera Hollanda iz Offspring. Kad se čini da je tako, i Rise Against zvuče manje ozbiljno iz nekog razloga.

S druge strane, nema sumnje da Rise Against u svom izričaju imaju ono nešto u atmosferi izraslo iz zbroja angažiranih tekstova i „visoke“ energije, što svoju puninu ostvaruje tek na koncertima. Bije ih glas koncertne atrakcije što su stvaranjem atmosfere pune energije dokazali i prošle godine na INmusic festivalu u Zagrebu. „End Game“ nije loš album, ali nije ni po čemu bitan u svojoj kontradiktornosti da neku vrstu korporacijsko-populističkog punka sviraju ljudi koji preziru korporacijski svijet koji ih okružuje.

Možda diskografski debi trija iz Liverpoola A Guide to Love, Loss & Desperation iz 2007. i ne nosi neku posebnu težinu no pjesme „Kill The Director“ i „Let’s Dance To Joy Division“ mogu se ubrojiti u red najzabavnijih i najboljih singlova post punk revivala kojeg su zakuhali Franz Ferdinand i slični otočki bendovi.  U međuvremenu frontman Matt Murphy preživio je prekid veze, pomodnu krizu četvrtine života i posljedično uzimanje antidepresiva, pa i tešku prometnu nesreću.

Povezani zajedničkim sklonostima Neilu Young, Bobu Dylanu i folku šezdesetih, Robin Pecknold i Skyler Skjelset prije pet godina oformili su sastav Fleet Foxes i potom potpisali ugovor s prestižnom indie-rock distribucijskom kućom Sub Pop. Tada vjerojatno nisu ni sanjali da će rezultati njihova retro-poduhvata dosezati zlatne ili platinaste naklade (iako prvenstveno na Starom kontinentu, gdje izdaju pod kapom etikete Bella Union).

Prvijenac Fleet Foxes ne samo da se odlično prodao, već je završio na vrhovima svih svjetskih kritičarskih lista najboljih albuma za 2008. godinu, i to potpuno zasluženo.

Prve reakcije na novi, dugoočekivani studijski album Helplessness Blues jednako su entuzijastične, što nije čudno. Kritika je uvijek voljela sofisticiranu, gotovo akademski promišljenu akustičnu glazbu čije su emocije sazdane na zlatnom dobu rocka s prijelaza iz šezdesetih na sedamdesete. Upitan za inspiraciju, Peckhold je naveo remek-djelo Vana Morrisona Astral Weeks (1968.) i neobično konceptualno djelo zaboravljenog britanskog ekscentrika Roya Harpera, Stormcock (1971.).

Očito se nije šalio, jer su pjesme na Helplessness Blues izgrađene s jednako izraženim smislom za perfekcionizam svake vrste. Glazba se navodno rađala pune dvije godine, pjesme su snimane pa brisane, materijal je nastajao na nekoliko lokacija, ali većinom u studijima na domaćem terenu u Seattleu uz producentsku asistenciju Phila Eka (Built To Spill, Band Of Horses).

U skladu s očekivanjima, iz svake note izbija studioznost autora iz nekog drugog svijeta; iza njihove prividno lagane akustike krije se strahovita ambicioznost, a delikatno složene vokalne harmonije i gotovo sakralni ugođaj još ih uvijek čine jedinstvenom pojavom na suvremenoj rock sceni.