Nick Hornby je više od dobrog pisca, on je neka vrsta glasnogovornika srednje generacije muškaraca kojima se život giba između ljubavi, glazbe i, hm, nogometa. Dakle, većine urbanih, malo više ili manje obrazovanih. Ben Folds je cijenjeni američki kantautor i multinstrumentalist sličnih godina i afiniteta kao Hornby. Ideja da se Hornby okuša u pisanju riječi koje će Folds uglazbiti je svakako intrigantna.
Rock recenzije
Cage The Elephant
Kad se prije dvije i pol godine oglasila s eponimnim debijem, mlada petorka iz Kentuckya je u bržim stvarima zvučala kao hillbilly verzija Arctic Monkeysa, u sporijima kao parodija Becka. Reklo bi se napola paušalno – “joke” rock s potencijalom.…
Wire
Wire nisu bili najbolji, a kamoli najpopularniji bend iz generacije 1976.-1977., no njihov je kasniji utjecaj bio beskrajan. Bend za koji se voli reći da je proširio granice punka, odnosno post-punka do neslućenih razina sa svoja antologijska prva tri albuma, utjecao je bitno na neke od ključnih bendova osamdesetih i devedesetih godina kao što su R.E.M., Manic Street Preachers, Minutemen, odnosno Firehose, Guided By Vocies i Cure.
Nelly
Dovoljno daleko od glavnih hip-hop žarišta, Nelly je s grupom istomišljenika u St. Louisu – baš kao Outkast u Atlanti – razviti poseban glazbeni izričaj daleko od uniformirane crnačke glazbe sa Zapadne i Istočne obale. Njegov Country Grammar bio je prava bomba, pomalo rustikalan, funky, tečan i sočan, s nečim što bismo mogli nazvati geografskom determiniranošću, simpatično ponosnim provincijskim odmakom. I mnogima se to svidjelo, ovaj se album prodao u skoro deset milijuna primjeraka samo u SAD.
Deset godina i pet albuma kasnije, nekadašnji žgoljo iz susjedstva pretvorio se u nabildanu zvijer obučenu u fancy robu što nije najveći problem. Njegov dobrodošli provincijski glazbeni identitet nestao je, a s njim i svaka glazbena osobnost; najveći krimen Nellya je jasna tendencija da zvuči moderno, da se što manje razlikuje od uglavnom bezvrijednog hip-hopa koji trenutno vlada top ljestvicama. Duha je nestalo sa skladanjem i produkcijom iz PC-a i posvemašnjem dodvoravanju mladoj publici. Nelly ih pokušava osvojiti s aktualnim “refren gostima” Chrisom Brownom, T.I.-em, nezaobilaznim Akonom, a Keri Hilson pomaže Nellyu da dotakne dno s mainstream disko poskočicom “Liv Tonight”.
Ako bi već morali birati pristojnu suradnju onda je to “Gone”, fina r&b laganica u kojoj Kelly Rowland i Nelly podsjećaju na bolja vremena kad su zajedno pjevali hit “Dilemma”. Neinventivan, pomodan i operiran od osobnosti, 5.0 je album koji ne izaziva na drugo slušanje.
Tihomir Ivka
The Decemberists
Na The Crane Wife iz 2006. su uspjeli pomiriti japansku priču o ranjenom ždralu, opsadu Lenjingrada u 2. svjetskom ratu i stihove o paravojnoj protestantskoj skupini u Sjevernoj Irskoj 70-ih godina, The Hazards Of Love plesao je pak na varljivoj žici prog-rocka, praskali su hard rock rifovi i poigravalo se s živcima publike naučene na jasno odvojene trominutne pjesme. Od ambicioznog, ali čistoj (i laganoj) melodiji odanog benda Decemberists su izrastali u čudovište, što nužno nema negativnu konotaciju, ali je novi album očekivan s podjednakim uzbuđenjem i strepnjom.
Bright Eyes
Conora Obersta, čovjeka kojeg s opravdanjem prozivaju Dylanom digitalne generacije, nije lako prokljuviti posljednjih godina u lirskom smislu. Točnije, od albuma Cassadaga, lakše tumačeći stihovi o ljudskim osjećajima i stvarnom svijetu, zamijenjeni su transcendentalnim i mističnim, neki kritičari su u njima iščitali i moguć utjecaj scijentologije na Obersta. I s te strane Bright Eyes ne uzbuđuju previše, no veseli da i dalje istražuju i pomiču granice, poslije par albuma (računajući i solo izlete Obersta) nešto ordinarnije americane.
My Chemical Romance
Kontroverzni i eklektični, My Chemical Romance zasluženo su našli svoje mjesto pod suncem, to jest široku bazu poklonika. Tamna šminka, uniforme, mračne teme, posljednji album The Black Parade zamišljen kao rock opera o “pacijentu” po kojeg dolazi smrt i koji se prisjeća slika iz života, novinski napisi da je neka “emo” klinka počinila samoubojstvo pod njihovim utjecajem, sve im je to donijelo reputaciju mističnog, gotovo opasnog benda iako su oni kasnije od “emo” etikete bježali kao vrag od tamjana.
The Black Eyed Peas
S albumom Elephunk prije 7 godina bend iz Los Angelesa fino je balansirao na razmeđi inteligentnog popa i organskog hip-hopa s tendencijom istraživanja novih područja. Istina, bilo je već tada naznaka (grozomorni singl “Where Is The Love” s Justinom Timberlakeom), da će se za proboj na vrhove ljestvica poslužiti hibridno-saharinskim poskočicama, no nije bilo za očekivati da će to postati pravilo.
Duran Duran
Ima već 17 godina kako su Duran Duran uspjeli snimiti “Ordinary World”, posljednji veći i pristojni hit. Otad su s prekidima životarili, ulazili u studio i izdavali albume za koje nikog nije bilo briga. Kasna karijera im ionako nije ovisila o novim pjesmama , nego o mini-ciklusima nostalgije za osamdesetima. Iskreno, poslije toliko vremena i toliko bedastih pokušaja da se vrate na mapu važnih figura u modernoj glazbi, od albuma obrada do angažiranja Justina Timberlakea i Timbalanda da im osvježe krv, više nitko nije očekivao da će ikad više skrpati pristojnih deset pjesama.
