Rock recenzije

Povezani zajedničkim sklonostima Neilu Young, Bobu Dylanu i folku šezdesetih, Robin Pecknold i Skyler Skjelset prije pet godina oformili su sastav Fleet Foxes i potom potpisali ugovor s prestižnom indie-rock distribucijskom kućom Sub Pop. Tada vjerojatno nisu ni sanjali da će rezultati njihova retro-poduhvata dosezati zlatne ili platinaste naklade (iako prvenstveno na Starom kontinentu, gdje izdaju pod kapom etikete Bella Union).

Prvijenac Fleet Foxes ne samo da se odlično prodao, već je završio na vrhovima svih svjetskih kritičarskih lista najboljih albuma za 2008. godinu, i to potpuno zasluženo.

Prve reakcije na novi, dugoočekivani studijski album Helplessness Blues jednako su entuzijastične, što nije čudno. Kritika je uvijek voljela sofisticiranu, gotovo akademski promišljenu akustičnu glazbu čije su emocije sazdane na zlatnom dobu rocka s prijelaza iz šezdesetih na sedamdesete. Upitan za inspiraciju, Peckhold je naveo remek-djelo Vana Morrisona Astral Weeks (1968.) i neobično konceptualno djelo zaboravljenog britanskog ekscentrika Roya Harpera, Stormcock (1971.).

Očito se nije šalio, jer su pjesme na Helplessness Blues izgrađene s jednako izraženim smislom za perfekcionizam svake vrste. Glazba se navodno rađala pune dvije godine, pjesme su snimane pa brisane, materijal je nastajao na nekoliko lokacija, ali većinom u studijima na domaćem terenu u Seattleu uz producentsku asistenciju Phila Eka (Built To Spill, Band Of Horses).

U skladu s očekivanjima, iz svake note izbija studioznost autora iz nekog drugog svijeta; iza njihove prividno lagane akustike krije se strahovita ambicioznost, a delikatno složene vokalne harmonije i gotovo sakralni ugođaj još ih uvijek čine jedinstvenom pojavom na suvremenoj rock sceni.

„We had dreams when the night was young / we were believers when the night was young.“ Tako se Robbie Robertson osvrnuo na vlastitu prošlost i na ideale prohujale mladosti u temi “When The Night Was Young“, jednoj od ponajboljih pjesama s novog albuma How To Become Clairvoyant. Bio je mlad, predvodio je jednu od najvažnijih skupina u povijesti rocka (The Band, ako je netko zaboravio), bio je dio svjetske rock aristokracije i sve se činilo lakše i uzbudljivije. Nepotrebno je naglašavati, uzbudljivije su zvučali i albumi The Banda od bilo čega što je snimio u samostalnoj karijeri, no Robertsona – koji se solo radovima oglašava samo onda kad doista ima što za reći – uvijek valja provjeriti. 

U vremenski nekonzistentnom diskografskom javljanju jednog od najvrjednijih bisera country/blues scene  i to ne samo kad su u pitanju ženske kantautorice, kao da se da iščitati da je Lucinda Williams čekala izvanjski podražaj da probudi muze u sebi. Nesretna ljubav, gnjev slomljenog srca, propuštene prilike, žal za bližnjom osobom. Kao da je svaki osobni gubitak bio gorivo za niz izuzetnih albuma.

Deseto djelo u 30 godina karijere kao da nije isprovocirano iznutra, Lucinda na pragu 60-ih godina je lirski nastrojena više promatrački negoli introspektivno. Nema slomljeno srce niti neku drugu očitu nevolju na putu, pa se Blessed doimlje opuštenim, solidnim albumom s par pjesama izuzetne inspiracije (krasan blues u „Buttercup“) i s atmosferom  u pola tuceta balada od kojih se – kako je s ponajboljim uratcima (Car Wheels On a Gravel Road, Essence) bio slučaj – ježi koža.

Nije stvar u tome da se osjeća emocionalna distanca jer Williams ima taj grubi, poderani glas takve vokalne ekspresije da čovjek ne može ostati ravnodušan baš da joj se stihovi sastoje od opisivanja krečenja stana. Ona je sad samo manje ljuta, ogorčena i ne „grize“ poput ranjene lavice. Zato dobar dio albuma zvuči gotovo ugodno sjetno, kao blagi, ovaj put i prilično komercijalni country rock, pogodan za popodnevni „za svakog ponešto“ radijski program. No i kad radi zanatski posao – ovaj put uz gostovanja Elvisa Costella i Matthewa Sweeta – Lucinda Williams radi više nego dobar posao. Teško je uopće zamisliti kako bi to zvučao njen loš album.