Punih je pet i pol godina prošlo otkad su Strokes nestali s radara. Duga pauza je možda i bilo logično rješenje s obzirom da su se nakon jednog od najcjenjenijih i najutjecajnijih albuma na prijelomnici milenija – njihovog debija This…
Rock recenzije
Robbie Robertson
„We had dreams when the night was young / we were believers when the night was young.“ Tako se Robbie Robertson osvrnuo na vlastitu prošlost i na ideale prohujale mladosti u temi “When The Night Was Young“, jednoj od ponajboljih pjesama s novog albuma How To Become Clairvoyant. Bio je mlad, predvodio je jednu od najvažnijih skupina u povijesti rocka (The Band, ako je netko zaboravio), bio je dio svjetske rock aristokracije i sve se činilo lakše i uzbudljivije. Nepotrebno je naglašavati, uzbudljivije su zvučali i albumi The Banda od bilo čega što je snimio u samostalnoj karijeri, no Robertsona – koji se solo radovima oglašava samo onda kad doista ima što za reći – uvijek valja provjeriti.
Lucinda Williams
U vremenski nekonzistentnom diskografskom javljanju jednog od najvrjednijih bisera country/blues scene i to ne samo kad su u pitanju ženske kantautorice, kao da se da iščitati da je Lucinda Williams čekala izvanjski podražaj da probudi muze u sebi. Nesretna ljubav, gnjev slomljenog srca, propuštene prilike, žal za bližnjom osobom. Kao da je svaki osobni gubitak bio gorivo za niz izuzetnih albuma.
Deseto djelo u 30 godina karijere kao da nije isprovocirano iznutra, Lucinda na pragu 60-ih godina je lirski nastrojena više promatrački negoli introspektivno. Nema slomljeno srce niti neku drugu očitu nevolju na putu, pa se Blessed doimlje opuštenim, solidnim albumom s par pjesama izuzetne inspiracije (krasan blues u „Buttercup“) i s atmosferom u pola tuceta balada od kojih se – kako je s ponajboljim uratcima (Car Wheels On a Gravel Road, Essence) bio slučaj – ježi koža.
Nije stvar u tome da se osjeća emocionalna distanca jer Williams ima taj grubi, poderani glas takve vokalne ekspresije da čovjek ne može ostati ravnodušan baš da joj se stihovi sastoje od opisivanja krečenja stana. Ona je sad samo manje ljuta, ogorčena i ne „grize“ poput ranjene lavice. Zato dobar dio albuma zvuči gotovo ugodno sjetno, kao blagi, ovaj put i prilično komercijalni country rock, pogodan za popodnevni „za svakog ponešto“ radijski program. No i kad radi zanatski posao – ovaj put uz gostovanja Elvisa Costella i Matthewa Sweeta – Lucinda Williams radi više nego dobar posao. Teško je uopće zamisliti kako bi to zvučao njen loš album.
Tihomir Ivka
Foo Fighters – Wasting Light
U posljednjem desetljeću Foo Fighters postajali su sve predvidljiviji, pretenciozniji i dosadniji bend, a rasprodavali su sve veće prostore, na kraju čak i ogromni Wembley. Nekad davno Grohl je izrekao zanimljivu rečenicu kako su članovi Nirvani bili vjerojatno pod utjecajem…
Zucchero Sugar Fornaciari – Chocabeck
Neki su glazbenici imali sreću da nakon samo jednog diskografskog projekta postanu uvaženi, izvođeni ili bar široko prepoznati. Zucchero je baš naprotiv primjer izvanredno suptilnog i kvalitetnog skladatelja, tekstopisca, producenta i osobe koja je u glazbenim krugovima izvanredno cijenjena i…
Jazmine Sullivan – Love Me Back
Nakon brušenja talenta u crkvenim zborovima rodne Philadelphije, s 16 je već imala ugovor Jive Recordsa i snimljen album, no stvari su krenule krivo jer su ljudi u kompaniji odlučili da ga ostave u bunkeru. Nad pjevačku karijeru nadvio se tamni oblak, no procvjetala je ona autorska. Jazmine Sullivan potpisala je veliki hit “Say I” Christine Milian, slijedili su poslovi za R&B zvijezde u usponu Monicu i Jennifer Hudson. 2008. za svoj debi napisala je sve pjesme, dobro kotirala na ljestvicama i zaradila čak sedam Grammy nominacija.
S punim samopouzdanjem krenula je u konstrukciju drugog albuma Love Me Back koji je pravi vatromet inteligentnog, prirodnog R&B-a. U izvanredno pogođenoj ravnoteži između modernih studijskih trikova i retro zvuka, pjesme su bogato aranžirane, ali ne i kičaste, magnetično privlačne u svojoj izvanvremenosti. No ima još nešto bolje od nadahnute glazbe i svirača s očito finim razumijevanjem zadatka koji je pred njih postavljen. Glas Jazmine Sullivan strši snagom i karakterom iz R&B prosjeka. Ona nije zgodna lutkica čiji glas je provučen kroz Auto-tune procesor koji ga učini tehnički savršenim, ali izgubi emociju koju Jazmine ima.
Ona to radi iz petnih žila, glas joj je topao, mrvicu hrapav, prirodan i sve što izusti djeluje iskreno. U “10 seconds”, jednoj od najboljih soul pjesama poslije detroitskog soula šezdesetih i sedamdesetih, kad Jazmine čovjeku koji joj je slomio srce broji deset sekundi da nestane iz njena života, ne može se pomisliti ništa drugo nego da ova žena misli ozbiljno. I nudi srce na pladnju. Jaka stvar, jaka ploča.
Tihomir Ivka
Gang Of Four: Content
Svojevremeno je cijenjeni kritičar Rolling Stonea David Fricke ustvrdio kako su Gang Of Four “najbolji politički motivirani rock’n’roll bend na svijetu”. No nije njihov marksizam bio faktor koji ih je prometnuo u jedan od bendova kojeg kao motivaciju ističu mnoge današnje zvijezde, od Stipea iz R.E.M.-a, preko Fleae iz Peppersa i Cobaina iz Nirvane, do situacije kad su se pojavili Franz Ferdinand i cijeli val post-punk preporoda, kad je ime Gang Of Four iskakalo iz svake rock-paštete. Unikatna ritam sekcija, punk za ples, staccato stil sviranja gitare Andya Gilla bili su elementi svježeg izričaja u odnosu na troakordnu jednostavnost punka, koji su ostavili snažan dojam na kasnije generacije rockera iščašenijih ideja.
Ben Folds/Nick Hornby
Nick Hornby je više od dobrog pisca, on je neka vrsta glasnogovornika srednje generacije muškaraca kojima se život giba između ljubavi, glazbe i, hm, nogometa. Dakle, većine urbanih, malo više ili manje obrazovanih. Ben Folds je cijenjeni američki kantautor i multinstrumentalist sličnih godina i afiniteta kao Hornby. Ideja da se Hornby okuša u pisanju riječi koje će Folds uglazbiti je svakako intrigantna.
Cage The Elephant
Kad se prije dvije i pol godine oglasila s eponimnim debijem, mlada petorka iz Kentuckya je u bržim stvarima zvučala kao hillbilly verzija Arctic Monkeysa, u sporijima kao parodija Becka. Reklo bi se napola paušalno – “joke” rock s potencijalom.…
Wire
Wire nisu bili najbolji, a kamoli najpopularniji bend iz generacije 1976.-1977., no njihov je kasniji utjecaj bio beskrajan. Bend za koji se voli reći da je proširio granice punka, odnosno post-punka do neslućenih razina sa svoja antologijska prva tri albuma, utjecao je bitno na neke od ključnih bendova osamdesetih i devedesetih godina kao što su R.E.M., Manic Street Preachers, Minutemen, odnosno Firehose, Guided By Vocies i Cure.
