Neki su glazbenici imali sreću da nakon samo jednog diskografskog projekta postanu uvaženi, izvođeni ili bar široko prepoznati. Zucchero je baš naprotiv primjer izvanredno suptilnog i kvalitetnog skladatelja, tekstopisca, producenta i osobe koja je u glazbenim krugovima izvanredno cijenjena i…
Rock recenzije
Jazmine Sullivan – Love Me Back
Nakon brušenja talenta u crkvenim zborovima rodne Philadelphije, s 16 je već imala ugovor Jive Recordsa i snimljen album, no stvari su krenule krivo jer su ljudi u kompaniji odlučili da ga ostave u bunkeru. Nad pjevačku karijeru nadvio se tamni oblak, no procvjetala je ona autorska. Jazmine Sullivan potpisala je veliki hit “Say I” Christine Milian, slijedili su poslovi za R&B zvijezde u usponu Monicu i Jennifer Hudson. 2008. za svoj debi napisala je sve pjesme, dobro kotirala na ljestvicama i zaradila čak sedam Grammy nominacija.
S punim samopouzdanjem krenula je u konstrukciju drugog albuma Love Me Back koji je pravi vatromet inteligentnog, prirodnog R&B-a. U izvanredno pogođenoj ravnoteži između modernih studijskih trikova i retro zvuka, pjesme su bogato aranžirane, ali ne i kičaste, magnetično privlačne u svojoj izvanvremenosti. No ima još nešto bolje od nadahnute glazbe i svirača s očito finim razumijevanjem zadatka koji je pred njih postavljen. Glas Jazmine Sullivan strši snagom i karakterom iz R&B prosjeka. Ona nije zgodna lutkica čiji glas je provučen kroz Auto-tune procesor koji ga učini tehnički savršenim, ali izgubi emociju koju Jazmine ima.
Ona to radi iz petnih žila, glas joj je topao, mrvicu hrapav, prirodan i sve što izusti djeluje iskreno. U “10 seconds”, jednoj od najboljih soul pjesama poslije detroitskog soula šezdesetih i sedamdesetih, kad Jazmine čovjeku koji joj je slomio srce broji deset sekundi da nestane iz njena života, ne može se pomisliti ništa drugo nego da ova žena misli ozbiljno. I nudi srce na pladnju. Jaka stvar, jaka ploča.
Tihomir Ivka
Gang Of Four: Content
Svojevremeno je cijenjeni kritičar Rolling Stonea David Fricke ustvrdio kako su Gang Of Four “najbolji politički motivirani rock’n’roll bend na svijetu”. No nije njihov marksizam bio faktor koji ih je prometnuo u jedan od bendova kojeg kao motivaciju ističu mnoge današnje zvijezde, od Stipea iz R.E.M.-a, preko Fleae iz Peppersa i Cobaina iz Nirvane, do situacije kad su se pojavili Franz Ferdinand i cijeli val post-punk preporoda, kad je ime Gang Of Four iskakalo iz svake rock-paštete. Unikatna ritam sekcija, punk za ples, staccato stil sviranja gitare Andya Gilla bili su elementi svježeg izričaja u odnosu na troakordnu jednostavnost punka, koji su ostavili snažan dojam na kasnije generacije rockera iščašenijih ideja.
Ben Folds/Nick Hornby
Nick Hornby je više od dobrog pisca, on je neka vrsta glasnogovornika srednje generacije muškaraca kojima se život giba između ljubavi, glazbe i, hm, nogometa. Dakle, većine urbanih, malo više ili manje obrazovanih. Ben Folds je cijenjeni američki kantautor i multinstrumentalist sličnih godina i afiniteta kao Hornby. Ideja da se Hornby okuša u pisanju riječi koje će Folds uglazbiti je svakako intrigantna.
Cage The Elephant
Kad se prije dvije i pol godine oglasila s eponimnim debijem, mlada petorka iz Kentuckya je u bržim stvarima zvučala kao hillbilly verzija Arctic Monkeysa, u sporijima kao parodija Becka. Reklo bi se napola paušalno – “joke” rock s potencijalom.…
Wire
Wire nisu bili najbolji, a kamoli najpopularniji bend iz generacije 1976.-1977., no njihov je kasniji utjecaj bio beskrajan. Bend za koji se voli reći da je proširio granice punka, odnosno post-punka do neslućenih razina sa svoja antologijska prva tri albuma, utjecao je bitno na neke od ključnih bendova osamdesetih i devedesetih godina kao što su R.E.M., Manic Street Preachers, Minutemen, odnosno Firehose, Guided By Vocies i Cure.
Nelly
Dovoljno daleko od glavnih hip-hop žarišta, Nelly je s grupom istomišljenika u St. Louisu – baš kao Outkast u Atlanti – razviti poseban glazbeni izričaj daleko od uniformirane crnačke glazbe sa Zapadne i Istočne obale. Njegov Country Grammar bio je prava bomba, pomalo rustikalan, funky, tečan i sočan, s nečim što bismo mogli nazvati geografskom determiniranošću, simpatično ponosnim provincijskim odmakom. I mnogima se to svidjelo, ovaj se album prodao u skoro deset milijuna primjeraka samo u SAD.
Deset godina i pet albuma kasnije, nekadašnji žgoljo iz susjedstva pretvorio se u nabildanu zvijer obučenu u fancy robu što nije najveći problem. Njegov dobrodošli provincijski glazbeni identitet nestao je, a s njim i svaka glazbena osobnost; najveći krimen Nellya je jasna tendencija da zvuči moderno, da se što manje razlikuje od uglavnom bezvrijednog hip-hopa koji trenutno vlada top ljestvicama. Duha je nestalo sa skladanjem i produkcijom iz PC-a i posvemašnjem dodvoravanju mladoj publici. Nelly ih pokušava osvojiti s aktualnim “refren gostima” Chrisom Brownom, T.I.-em, nezaobilaznim Akonom, a Keri Hilson pomaže Nellyu da dotakne dno s mainstream disko poskočicom “Liv Tonight”.
Ako bi već morali birati pristojnu suradnju onda je to “Gone”, fina r&b laganica u kojoj Kelly Rowland i Nelly podsjećaju na bolja vremena kad su zajedno pjevali hit “Dilemma”. Neinventivan, pomodan i operiran od osobnosti, 5.0 je album koji ne izaziva na drugo slušanje.
Tihomir Ivka
The Decemberists
Na The Crane Wife iz 2006. su uspjeli pomiriti japansku priču o ranjenom ždralu, opsadu Lenjingrada u 2. svjetskom ratu i stihove o paravojnoj protestantskoj skupini u Sjevernoj Irskoj 70-ih godina, The Hazards Of Love plesao je pak na varljivoj žici prog-rocka, praskali su hard rock rifovi i poigravalo se s živcima publike naučene na jasno odvojene trominutne pjesme. Od ambicioznog, ali čistoj (i laganoj) melodiji odanog benda Decemberists su izrastali u čudovište, što nužno nema negativnu konotaciju, ali je novi album očekivan s podjednakim uzbuđenjem i strepnjom.
Bright Eyes
Conora Obersta, čovjeka kojeg s opravdanjem prozivaju Dylanom digitalne generacije, nije lako prokljuviti posljednjih godina u lirskom smislu. Točnije, od albuma Cassadaga, lakše tumačeći stihovi o ljudskim osjećajima i stvarnom svijetu, zamijenjeni su transcendentalnim i mističnim, neki kritičari su u njima iščitali i moguć utjecaj scijentologije na Obersta. I s te strane Bright Eyes ne uzbuđuju previše, no veseli da i dalje istražuju i pomiču granice, poslije par albuma (računajući i solo izlete Obersta) nešto ordinarnije americane.
My Chemical Romance
Kontroverzni i eklektični, My Chemical Romance zasluženo su našli svoje mjesto pod suncem, to jest široku bazu poklonika. Tamna šminka, uniforme, mračne teme, posljednji album The Black Parade zamišljen kao rock opera o “pacijentu” po kojeg dolazi smrt i koji se prisjeća slika iz života, novinski napisi da je neka “emo” klinka počinila samoubojstvo pod njihovim utjecajem, sve im je to donijelo reputaciju mističnog, gotovo opasnog benda iako su oni kasnije od “emo” etikete bježali kao vrag od tamjana.
