“Canto amoroso” naziv je novog albuma naše poznate jazz glazbenice Tamare Obrovac i njenog Transhistria ensemble-a. Koncertna promocija albuma održati će se 28.5.2015., u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u sklopu jazz.hr ciklusa.
Janusovski Ivan Grobenski poprilično je zanimljiv lik. S jedne strane idejni je vođa i svira u dijabetičnom gitarističkom pop sastavu Lolita, s druge strane obnaša slične funkcije u prljavom, industrijskom bluz sastavu Moskau.
U posljednjih desetak godina Van Morrison kao da funkcionira na autopilotu: inovator koji je karijeru izgradio majstorski sintetizirajući energiju rhythm and bluesa, mistiku keltskog folka, sentimentalnost countryja, jazz improvizaciju i senzualnost bluesa, postao je majstor rutine: niz ukusno aranžiranih i predvidljivih stilskih vježbi na razmeđi swinga i bluesa umanjilo je njegovu kritičarsku reputaciju, ali i očekivanja publike.
Osam godina diskografske pauze, to jest šest ako ćemo računati EP izdanja, mnogo je vremena čak i ako je riječ o bendu s iznimno bogatom diskografskom povijesti koji izdaje materijale nešto više od dvadeset godina.
Nakon dva sjajna albuma “Lungs” (2009.) i “Ceremonials” (2011.), Florence and The Machine konačno najavljuju novi album “How Big How Blue How Beautiful”. Sa svog novog studijskog uratka predstavili su potpuno novi singl – “Ship To Wreck” koji je svijetu premijerno predstavljen 8. travnja, u eteru BBC Radio 1, kao ‘Hottest Record in the World’, a ubrzo nakon toga uslijedila je i hrvatska radijska premijera, na Radio101!
Bio sam blago šokiran nakon što sam nekoliko puta preslušao posljednji album starog Toma Pettyja koji se zove “Hypnotic Eye”. Ne toliko solidnom kvalitetom pjesama koje se na njemu nalaze – bilo bi, na kraju krajeva, prilično glupo očekivati išta manje od čovjeka koji je u svojoj karijeri napisao neke od najboljih američkih pjesama u posljednjih četrdesetak godina – koliko Pettyjevom sposobnošću da danas s lakoćom zvuči ovako smisleno, konkretno, pametno i nepretenciozno i … jedinstveno, nažalost.
Kombinacija pop ili rock postave i velikog orkestra višekratno je iskušana na pozornicama diljem svijeta i ona nije osobita novost. Još od konca šezdesetih (i ranih sedamdesetih), odnosno od progresivnih ili hard rock pojava kao što su Deep Purple, Moody Blues i Procol Harum, pa do suvremenijih izvođača poput Metallice, rock glazba je iskušavala načine da djela izvorno pisana za mali sastav ugradi u opsežnije klasičarske forme.
Momci iz Iceagea izlaze iz puberteta. Kraj jedne ere se kod njih manifestirao na dva načina. Kroz vizualni identitet i novi glazbeni senzibilitet. Više ne liče na maloljetne delinkvente koji se furaju na huligansku modu i briju na nihilizam nakon što su pročitali tri Nietzscheova citata. I to im je prva dva albuma pristajalo.
Nostalgijom obojena žudnja za nekim jednostavnijim načinima života – to je nedvojbeno jedan od postojanijih popularnih mitova koji u zadnjih stotinu i pedesetak godina natapa američku svakodnevnicu.
Kad je početkom 2002. debitirao odličnim albumom O, suvremeni kantautorski izraz u Damienu Riceu dobio je jednog od emotivno najbrutalnijeg i vjerojatno najiskrenijeg glazbenika.
