Prilično opširan diskografski opus američkog strip crtača i kantautora Jeffreyja Lewisa još uvijek se obično dovodi u blisku vezu s nejasnom i danas praktički mrtvom mikro-žanrovskom etiketom “anti folk”.
Fidlar su se već eponimnim albumom iz 2013. popeli na sam vrh (tada) nove garažne eksplozije. Infantilnost, bezumni hedonizam i gotovo pa religiozno bježanje od bilo kakvog oblika odgovornosti krasili su album prvijenac. Takva, hajde, nazovimo to životnom filozofijom, nije zapravo nimalo neobična za ljude od dvadeset i nešto godina.
Dug su put – popločen milijunima funti – prevalili Chris Martin i društvo u transformaciji od umjereno darovitih miljenika britanske indie-pop scene do globalnih superzvijezda s pjesmama “većima od života.” Jesu li doista? Tako barem zvuče.
Vijest o novom albumu Libertinesa, benda koji je, oprostite na guranju sebe u prvi plan, bio iznimno popularan u mojoj generaciji, nije dočekan s tolikim oduševljenjem. Razloga je više, krenimo redom.
Zagrebačka publika rado će se sjetiti Health-ovih nastupa 2009. (Teatar &TD) i u KSET-u godina dana poslije (nakon kojeg je publika bila toliko znojna da je izgledala kao da se odjevena bacila u more). Sirovost noisea i industriala, gotovo pa plemenska ritmičnost koja zove na ples, melodičnost synthpopa i nevjerojatna mladenačka energija su samo neke od komponenti koje ovaj bend čine onime što jesu.
Obožavatelji suvremenog indie/pop punk zvuka vjerojatno su s oduševljenjem primili vijest o suradnji Nathana Williamsa i Dylana Baldija, poznatijih kao ključne figure i glavni kreativni motori koji stoje iza projekta Wavves i benda Cloud Nothings.
Nekako je simptomatično da je Algiers, trojac iz Atlante, odlučio svoj prvi punopravni album izbaciti u jeku rasnih tenzija koje potresaju Sjedinjene države. Uz kulminaciju događaja pokoljem u Charlestonu, njihov pseudoaktivistički pristup dobiva jednu potpuno novu dimenziju, strukturalno i aranžmanski jasno predodređenu da posluži kao kanal preko kojeg mogu široj masi prenijeti poruku ogorčenosti i bijesa zbog sistemske represije nad dijelom afroameričkog stanovništva.
“Canto amoroso” naziv je novog albuma naše poznate jazz glazbenice Tamare Obrovac i njenog Transhistria ensemble-a. Koncertna promocija albuma održati će se 28.5.2015., u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski u sklopu jazz.hr ciklusa.
Janusovski Ivan Grobenski poprilično je zanimljiv lik. S jedne strane idejni je vođa i svira u dijabetičnom gitarističkom pop sastavu Lolita, s druge strane obnaša slične funkcije u prljavom, industrijskom bluz sastavu Moskau.
U posljednjih desetak godina Van Morrison kao da funkcionira na autopilotu: inovator koji je karijeru izgradio majstorski sintetizirajući energiju rhythm and bluesa, mistiku keltskog folka, sentimentalnost countryja, jazz improvizaciju i senzualnost bluesa, postao je majstor rutine: niz ukusno aranžiranih i predvidljivih stilskih vježbi na razmeđi swinga i bluesa umanjilo je njegovu kritičarsku reputaciju, ali i očekivanja publike.
Osam godina diskografske pauze, to jest šest ako ćemo računati EP izdanja, mnogo je vremena čak i ako je riječ o bendu s iznimno bogatom diskografskom povijesti koji izdaje materijale nešto više od dvadeset godina.
