Svi u životu prođemo kroz periode egzistencijalne krize. Ono što u toj nesretnoj činjenici nije unificirano je način s kojim se ophodimo unutar te situacije. Neki se povedu za onom popularno nazvanom “američkom metodom”, duboko usađenoj u tekovinama popularne kulture, gdje junak priče odluči promijeniti svoj život u potpunosti, pa se onda oblače kožnjaci i kupuju skupa kola s bizarno neproporcionalnim ispušnim ventilima.
Jeziva je pomisao kako se Massive Attacku bliži trideseta godišnjica glazbenog djelovanja. Kasne osamdesete, Manchester je u svom zenitu, Britpop tek što nije obuzeo Otok kao svojevrsni odgovor na američki grunge i alt-rock, a negdje na jugozapadu Engleske, točnije u Bristolu, skupina DJ-a znana kao the Wild Bunch radi na nečemu što nema veze ni s čim od maloprije spomenutog.
Kako se ovih dana iznova hrvamo s pojmovima poput “sloboda govora“, “pravo na satiru” i “kulturna revolucija”, mislim da bi najuputnije bilo po savjet otići kod Andyja Falkousa, frontmena velškog noise-rock neurotičnog sastava Future of the Left i apsolutnog autoriteta po pitanju primjene političke nekorektnosti, satire i ukratko – potpunog luđaštva.
Tri godine je previše diskografske pauze za mladi bend čiji je prvi EP (i jedini objavljeni materijal) pokupio same pohvale i čiji u live nastupi bili predmeti lauda. Baden-Baden, bend koji je manje ili više bio nasljednik zagrebačkih underground prvoboraca sredine prošlog desetljeća (barem po pitanju kulerstva, ako ne zbog glazbenog izričaja), Heroine, bili su glavni piromani zagrebačke nove scene.
Prema nordijskoj mitologiji, Valhalla je rajska dvorana u dvorcu boga Odina, rezervirana za dio ratnika poginulih u borbi. Nakon pogibije, Valkire – niža božanstva sudbine koja služe Odinu – u svojoj selekciji odabiru najhrabrije, da se pod paskom samog Odina pripremaju za Ragnarok; konačnu bitku.
Neobično je kad Ty Segall ne izbaci barem dva glazbena izdanja unutar godinu dana. Početkom 2015. izbacio je meki, blago psihodelični EP, “Mr. Face” pa nije bilo preveliko iznenađenje kad se pročulo da će Fuzz, žestoki psihodelični garažni rock sastav koji su osnovali gitarist Charlie Mootheart i Ty (na basu je ovaj put Chad Ubovich iz Meatbodiesa) izbaciti drugi album.
Nathan Williams koji stoji iza imena Wavves već je ranije ove godine objavio album u suradnji s još jednim pretendentom na tron suvremenog indie rocka, Dylanom Baldijem iz Cloud Nothings. “No Life for Me” bila je nesavršena, pomalo kontradiktorna cjelina koja je imala četiri-pet briljantnih kompozicija koje su cijelu ploču spasile da ne bude osrednja.
Billy Gibbons svoj je osobni djelić popularnoglazbene slave stekao, dakako, kao gitarist i pjevač legendarnog američkog rock benda ZZ Top. Podsjetimo se – ZZ Top prije tri su godine objavili album “La Futura” koji je od strane glazbene kritike dočekan, u pozitivnom značenju riječi, prilično blago.
Još od 1989. godine, kada se, uz pomoć Johna Mellencampa, debitantskim albumom “Too Long in the Wasteland” predstavio američkoj roots-rock sceni, teksaški kantautor James McMurtry njezin je uvjerljivo najpismeniji protagonist. Ili najliterarniji, ako je potrebno izraziti se preciznije.
Kada nazivi albuma odjednom počnu biti loše igre riječima koje više priliče glazbenim abominacijama poput Dubioze Kolektiva možda je vrijeme da se gitare stave u futrolu, a mikrofon iskopča. Partibrejkersima je uvijek išlo nekoliko stvari, skladanje dobrih blues rock kompozicija i pisanje parolaških stihova s uličnjačkim predznakom.
