Čini se da odlični post-punk sastavi uvijek imaju politički sumnjiva imena, Joy Division, Gang of Four, a danas je tu i kanadski Viet Cong iz Calgaryja, bend koji je nedavno svirao u Zagrebu (Močvara krajem kolovoza). Matt Flegel (bas i vokal) i Mike Wallace (bubanj) gledali su kako im se prijašnji bend, Women, raspada.
Pojednostavimo li njegovu životnu i profesionalnu priču, Neil Young je reputaciju izgradio na neobičnom i nadopunjavajućem suodnosu dvije različite estetike: introvertne akustike i ekstrovertnog hard rocka. Taj kontrapunkt proizveo je neke od najemotivnijih ploča u povijesti popularne glazbe.
Prilično opširan diskografski opus američkog strip crtača i kantautora Jeffreyja Lewisa još uvijek se obično dovodi u blisku vezu s nejasnom i danas praktički mrtvom mikro-žanrovskom etiketom “anti folk”.
Fidlar su se već eponimnim albumom iz 2013. popeli na sam vrh (tada) nove garažne eksplozije. Infantilnost, bezumni hedonizam i gotovo pa religiozno bježanje od bilo kakvog oblika odgovornosti krasili su album prvijenac. Takva, hajde, nazovimo to životnom filozofijom, nije zapravo nimalo neobična za ljude od dvadeset i nešto godina.
Dug su put – popločen milijunima funti – prevalili Chris Martin i društvo u transformaciji od umjereno darovitih miljenika britanske indie-pop scene do globalnih superzvijezda s pjesmama “većima od života.” Jesu li doista? Tako barem zvuče.
Vijest o novom albumu Libertinesa, benda koji je, oprostite na guranju sebe u prvi plan, bio iznimno popularan u mojoj generaciji, nije dočekan s tolikim oduševljenjem. Razloga je više, krenimo redom.
Zagrebačka publika rado će se sjetiti Health-ovih nastupa 2009. (Teatar &TD) i u KSET-u godina dana poslije (nakon kojeg je publika bila toliko znojna da je izgledala kao da se odjevena bacila u more). Sirovost noisea i industriala, gotovo pa plemenska ritmičnost koja zove na ples, melodičnost synthpopa i nevjerojatna mladenačka energija su samo neke od komponenti koje ovaj bend čine onime što jesu.
Obožavatelji suvremenog indie/pop punk zvuka vjerojatno su s oduševljenjem primili vijest o suradnji Nathana Williamsa i Dylana Baldija, poznatijih kao ključne figure i glavni kreativni motori koji stoje iza projekta Wavves i benda Cloud Nothings.
Nekako je simptomatično da je Algiers, trojac iz Atlante, odlučio svoj prvi punopravni album izbaciti u jeku rasnih tenzija koje potresaju Sjedinjene države. Uz kulminaciju događaja pokoljem u Charlestonu, njihov pseudoaktivistički pristup dobiva jednu potpuno novu dimenziju, strukturalno i aranžmanski jasno predodređenu da posluži kao kanal preko kojeg mogu široj masi prenijeti poruku ogorčenosti i bijesa zbog sistemske represije nad dijelom afroameričkog stanovništva.
