Nakon dva sjajna albuma “Lungs” (2009.) i “Ceremonials” (2011.), Florence and The Machine konačno najavljuju novi album “How Big How Blue How Beautiful”. Sa svog novog studijskog uratka predstavili su potpuno novi singl – “Ship To Wreck” koji je svijetu premijerno predstavljen 8. travnja, u eteru BBC Radio 1, kao ‘Hottest Record in the World’, a ubrzo nakon toga uslijedila je i hrvatska radijska premijera, na Radio101!
Bio sam blago šokiran nakon što sam nekoliko puta preslušao posljednji album starog Toma Pettyja koji se zove “Hypnotic Eye”. Ne toliko solidnom kvalitetom pjesama koje se na njemu nalaze – bilo bi, na kraju krajeva, prilično glupo očekivati išta manje od čovjeka koji je u svojoj karijeri napisao neke od najboljih američkih pjesama u posljednjih četrdesetak godina – koliko Pettyjevom sposobnošću da danas s lakoćom zvuči ovako smisleno, konkretno, pametno i nepretenciozno i … jedinstveno, nažalost.
Kombinacija pop ili rock postave i velikog orkestra višekratno je iskušana na pozornicama diljem svijeta i ona nije osobita novost. Još od konca šezdesetih (i ranih sedamdesetih), odnosno od progresivnih ili hard rock pojava kao što su Deep Purple, Moody Blues i Procol Harum, pa do suvremenijih izvođača poput Metallice, rock glazba je iskušavala načine da djela izvorno pisana za mali sastav ugradi u opsežnije klasičarske forme.
Momci iz Iceagea izlaze iz puberteta. Kraj jedne ere se kod njih manifestirao na dva načina. Kroz vizualni identitet i novi glazbeni senzibilitet. Više ne liče na maloljetne delinkvente koji se furaju na huligansku modu i briju na nihilizam nakon što su pročitali tri Nietzscheova citata. I to im je prva dva albuma pristajalo.
Nostalgijom obojena žudnja za nekim jednostavnijim načinima života – to je nedvojbeno jedan od postojanijih popularnih mitova koji u zadnjih stotinu i pedesetak godina natapa američku svakodnevnicu.
Kad je početkom 2002. debitirao odličnim albumom O, suvremeni kantautorski izraz u Damienu Riceu dobio je jednog od emotivno najbrutalnijeg i vjerojatno najiskrenijeg glazbenika.
Kada sam pisao o nedavnom koncertu Gaslight Anthema u zagrebačkoj Tvornici, naglasio sam kako se tranzicija koju je zvuk ovih punk-rockera doživio kroz godine ironično može usporediti s odlukom frontmena Briana Fallona da proda robusni Dodge Challenger s kojim se koćoperio po Asbury parku, i zamijeni ga Volkswagen monovolumenom.
U vrijeme prva dva albuma Counting Crows su zvučali poput osuvremenjene fuzije ranog Vana Morrisona, The Banda, R.E.M.-a, Rolling Stonesa i grupe Pearl Jam.
Jeff Tweedy bi trebao biti sretan čovjek, ali nije. Wilco su ono što na engleskome lijepo zvuči, “critic’s darlings”, formacija koja je tijekom godina okupila impozantnu – iako ne pretjerano masovnu – vojsku obožavatelja; albumske naklade im i u teškim…
Čudni su putovi Gospodnji, rado će reći vjernici, a potvrditi kao fakat u drugačijem, svjetovnom smislu i oni koji s Bogom nemaju nikakve veze. Za dijete rođeno u obitelji gdje i otac i majka rade za tajnu vojnu službu, zadnje…
Čikaški Wilco će krajem mjeseca (27. rujna) objaviti svoj osmi album “The Whole Love”, prvi poslije “Wilco (The Album)” iz 2009. godine. Wilco su jedan od najkonzistentnijih američkih bendova i jedan od rijetkih koji su evoluirali od početnog americana zvuka…
Cashov lik i djelo uvijek su ulijevali posebnu vrstu strahopoštovanja, no kada je prije šesnaest godina u njegov profesionalni život kročio rock/rap producent Rick Rubin, bio je to sudar svjetova koji je kreativno začinio i poentirao već ionako impresivnu karijeru.…
