Rock recenzije

John Dwyer, čini se, voli mijenjati ime ovog benda. Thee Oh Sees, The Oh Sees, OCS i tako dalje, Dwyer šalta imena jednako često kao što se zvuk benda mijenja. Psihodelični garažni rokenrol sastav ove je godine proslavio relativno impresivnih dvadeset godina postojanja.

Omiljeni pysch/indie folk kolektiv mnogih prvoboraca žanra vratili su se nešto ranije ove godine svojim petim studijskim albumom “Painted Ruins”, ali još važnije, albumom koji je prvi nakon pet godina čekanja po izbacivanju “Shields” 2012.

Nakon dužeg vremena netko se dosjetio sljedeće ideje – razraditi tradicije djevojačkog popa iz šezdesetih i prilagoditi ih suvremenosti, aranžmane provjetriti doziranim naletima pankerske energije pa svirati jednostavnu i pametnu pop glazbu.

Priča Roberta Jamesona jedna je u nizu priča o Kaliforniji šezdesetih, o zlatnoj muzičkoj mašineriji koja je nemilosrdno gutala i pljuvala one koji se ne bi uspjeli snaći. Početkom šezdesetih Roberta Jamesona reklamirali su i hypeali kao sljedeću veliku stvar i zvijezdu stoljeća.

Željela sam snimiti album uz čiju se glazbu može sanjati – a da bi se to postiglo, potreban je prostor, jednom je Melanie De Biasio objasnila svoju umjetničku strategiju, pod “prostorom” podrazumijevajući onu specifičnu širinu, ugođajnost i ambijent.

Karin Dreijer Andersson, švedska izvođačica poznata po svom prvom albumu “Fever Ray” iz 2009., koji nosi isto ime kao i njen umjetnički alter ego kao i po njenom radu u upokojenom mističnom art/electropop dvojcu The Knife vratila se nakon dugih osam godina solo izbivanja i gotovo pet otkako je s bratom Olofom izdala (zasad) oproštajni “Shaking The Habitual”.

Trinaest godina nakon posljednjeg albuma i dvanaest godina od prestanka sa svirkom, Dean Wareham nanovo stvara. Wareham se na sceni ukazao kasnih osamdesetih s bendom Galaxie 500.

“Za sto let ni mesa,/ni čavla, ni lesa./Pijme ga, škvorci,/mudri Samoborci!”, posljednja je strofa Krležine balade po kojem su Cinkuši nazvali svoje (tek) četvrto regularno studijsko izdanje. Na neki način i tu se može iščitati svojevrsni sukus poetike ovog izvanrednog folk/etno (iako su sasvim sigurno nadišli i te nespretne etikete) sastava. Čavli, ljesovi, pijača.

Otkad su 1983. stupili na scenu, kroz postavu Waterboysa (na turnejama ili u studiju) prošlo je rekordnih sedamdesetak glazbenika od kojih je svaki unio barem komadić vlastite energije u opus tog izdržljivog benda, sazdanog na heterogenim žanrovskim temeljima.