Rock recenzije

John Hiatt nedvojbeno je veliko kantautorsko ime, zapravo jedno od većih i boljih u posljednjih dvadeset i više godina, i iako već duže vrijeme očigledno ne raspolaže autorskim kapacitetima kakvima je raspolagao nekada, na primjer, na albumima “Bring the Family” ili “Slow Turning”.

Čini se kako nekadašnja pjevačica college-rock miljenika 10000 Maniacs, i vlasnica bestselera iz 90-ih Tigerlilly, otvara novo poglavlje u karijeri koja (u ovom ili onom obliku) traje više od tri desetljeća. Tipično introspektivna i autorski sofisticirana, Merchant na šestom studijskom albumu kombinira razne elemente (od folka do gospela i rocka) da bi izgradila vlastiti kantautorski izraz. 

Nitko nije sumnjao u to da će Ty Segall objaviti minimum jedan, ako ne i dva albuma i ove godine. Dobro, barem ja nisam. Pitanje je bilo na što će to zvučati? Hoće li biti prog rock epopeja poput “Tales from Topographic Oceans” benda Yes, ili petnaestominutna garažna krlja?

Nekada davno, dio rock and roll mitologije (i estetike popularne glazbe općenito) činio je pobunjenički duh uperen protiv establišmenta i roditelja. No, mnogo je primjera koji sugeriraju da je to stvar prošlosti. Ima li boljeg primjera od novog albuma Bena Harpera?

Koliko je bendova, američkih bendova, u stanju održati turneju na Bliskom istoku? Sumnjam da bi se trenutni srednjostrujaški rokenrol prvoborci Black Keysi usudili takvo što napraviti a da pritom nemaju osiguranje papinskih razmjera. Nije to stvar frajerluka, Black Lipse jednostavno nije briga. NI-ZA-ŠTO.

Damon Albarn, nekadašnji poster boy Britpopa, nikada ne miruje. I što je frapantno, nakon dvadeset i kusur godina bavljenja muzikom ne pokazuje znakove umora ili, još važnije, pada u kvaliteti. Dječački zaigrano konstantno istražuje nove zvukove; oduševljava se soulom, gospelom, hip hopom i afričkim ritmovima, a zatim uspješno stvara amalgam tih istih zvukova i pop muzike. Njegove pop muzike.

Denisov solo nastup u Jutru potrvrdio je kako njegov kanadski materijal predstavlja značajan napredak. Denis Katanec je, nažalost, prečesto zanemarivan u rastućem valu kantatora. Novi je materijal zvučao ogoljenije i mračnije, a pitanje kako će zvučati s pratećim bendom logično se nametalo. Nedavno, u zagrebačkoj Tvornici Kulture, smo dobili odgovor.

Ne znam za mnogo kantautora i kantautorskih projekata u regiji koji imaju toliko prepoznatljiv autorski žig kao dvojac iz Seinea, inače Ivan Ščapec (Ivča) i Tena Rak iz Vlaste Popić. Seine je, doduše, formiran prije. Isprva je tinejdžer Ivča solo svirao, kasnije mu se Tena pridružila na harmonici i perkusijama.

Bend kojeg je pokojni Kurt Cobain obožavao. Bend koji je u stanju svima zaštambiljati blesavi cer na lice. Svima osim, nažalost, Cobainu. U rujnu 2013. imali smo prilike vidjeti kultni ženski punk trio iz Osake u zagrebačkoj Tvornici Kulture.

The Horrors postali su miljenici NME-a i općenito indie nastrojenih tiskovina već svojim prvim albumom, “Strange Houseom” iz 2007. Taj bi se album najbolje mogao opisati kao garažni rokenrol oslonjen na zvuk kultnih the Cramps pomiješan s estetikom Tima Burtona. Formula ide nekako ovako: crna odjeća, ridikulozne frizure i bizarni pseudonimi poput Faris Rotter i Joshua Von Grimm.