Rock recenzije

“Fade Into You” od Mazzy Star je uz “Misguided Angel” Cowboy Junkiesa vjerojatno jedna od najdepresivnijih pjesama čije preslušavanje na repeatu vrlo vjerojatno može rezultirati potištenosti tolikih razmjera da se pokrijete dekicom do nosa i danima ne ustanete iz kreveta.

Od svih legendarnih bendova te Britpop ere devedesetih, Manic Street Preachersi su možda i najbolje izdržali “test vremena” i turbulentne godine koje obilježe svaki kolektiv. Kroz konstantne promjene, igre s aranžmanima i žanrovska lutanja, svaki novi album ovih velških majstora kao da je u neku ruku djelo različitih bendova.

Zanimljiva životna, a i profesionalna priča isplela se oko imena Willis Earl Beal. Miljenik kritike i male ali odane publike, i po svemu posebna osobnost, tamnoputi Beal rođen je u Chicagu, a u dvadesetim godinama odlazi u vojsku u Missouri, odakle biva otpušten zbog zdravstvenih problema.

Tony Joe White danas je čovjek u lijepim godinama; ne tako davno ugazio je u osmo desetljeće života. Jednog dana, kada svi računi budu bili podmireni, vjerojatno će ga se, sasvim nepravedno, u prvom redu pamtiti kao lika koji je koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća albumom “Black and White” – točnije, hitom “Polk Salad Annie”- utemeljio žanr koji od tada nosi ime “swamp rock”.

Tri su godine prošle od albuma prvijenca zagrebačkih indie rock prvoboraca koji su nakon toga nanizali pošten broj koncerata diljem regije i pristojno vrćenje singlova “Disciplina” i “Univerzalka” na radio postajama.

˝Ne mogu se sjetiti niti ono malo dobrih dana iz vremena kada sam svirao u Drive-By Truckersima˝, rekao je prije nekoliko mjeseci Jason Isbell novinaru New York Timesa u intervjuu koji je objavljen povodom izlaska njegova posljednjeg albuma. Isbell je bend u kojem je ostavio neizbrisiv trag  – što najviše vrijedi za Isbellove dvije pjesme s albuma ˝Decoration Day˝ – napustio 2007. godine zbog problema s alkoholom i katastrofalnog odnosa s Pattersonom Hoodom i Mikeom Cooleyjem.

U godini koja je definitivno obilježena iznimno kvalitetnim ostvarenjima ženskih izvođača – za istaknuti su uradci Waxahatchee, Caitlin Rose, pa čak i Grouper, unatoč neuklapanju projekta ambijentalne elektronike Liz Harris u većinom čisto akustične žanrovske odrednice koje čine okosnicu zvuka prve dvije gospođice – na listu se sigurnim korakom ugurala još jedna mlada dama.

Gdje je granica svjetske boli? Postoji li uopće? Na sreću po Berningera i krvnu braću koji zajedno čine omiljeni njujorški kolektiv The National, ne postoji. “Trouble Will Find Me”, šesti album u njihovom katalogu predstavlja nastavak tradicije sadržajnih orkestracija nošenih finim baritonom frontmena Matta Berningera svojstvenih bendovom opusu.

Superchunk djeluje više od dvadeset godina i u tom periodu nije objavio nijednu lošu ploču. To je činjenica. Činjenica je i da je gotovo svaka pjesma na svakoj od tih ploča potencijalni hit i idealna za vrćenje na radiju. Zarazni, zašećereni gitarski pop natjerao bi svakoga tko ih je imao u slušalicama da cupka dok hoda.

Franz Ferdinand, simpatični škotski indie rockeri i predvodnici vala “potomaka” stvaralaštva Petea Dohertyja, Carla Barata, Milesa Kanea i ostatka prvoboraca onog kvalitetnog gitarskog mantranja koje je, na svačiju veliku žalost postala hrpa međusobnih kopija od bendova, ponajviše zahvaljujući često neutemeljenom hypeu od strane NME-a.

Ry Cooder u zadnje je vrijeme prilično vrijedan. Samo u posljednje dvije godine objavio je dva sjajna albuma (˝Pull Up Some Dust and Sit Down¨ i ˝Election Special¨) koja su iznimno kritički i eksplicitno tematizirala američku političku svakodnevicu. Ove godine na red je došlo došlo objavljivanje live albuma – tek drugog u dugoj i plodnoj Cooderovoj karijeri.