Rock recenzije

Kad su je u intervjuu za jednu nizozemsku radio postaju upitali za utjecaje, Melanie De Biasio rekla je kako je njena glazba nadahnuta raznolikim izvođačima s područja jazza, soula i rocka. Svi su mahom iz šezdesetih i sedamdesetih: Nina Simone, Curtis Mayfield, Jimi Hendrix i Yusef Lateef samo su neka od njih.

The Men su još uvijek relativno mlad bend, okupili su se i počeli svirati 2008. u Brooklynu, i u tom su kratkom roku uspjeli napraviti dosta toga, jako ozbiljne stvari na koje bi, ako već niste, svakako valjalo obratiti pozornost. Nije baš da su poput onih klinaca koji preskaču razrede, ali barem se može reći da sve ispite polažu u roku.

Garažni rok je kao Petrijeva zdjelica za generičnost. Upetljaj u tu jednadžbu psihodeliju i dobiješ izgovor za nemaštovito amelodično tandrkanje uz objašnjenje da to jednostavno mora biti tako. Glavni grad psihodelije i psihodeličnog garažnog roka (u ovom slučaju), je San Francisco. Od bendova poput Jefferson Airplane i Grateful Dead nekoć, do Thee Oh Sees i određenih albuma Tya Segalla danas.

Greg Cartwright svirao je u nekoliko bendova; Reigning Sound oformio je 2001. u Memphisu nakon što je prestao raditi s Jackom Yarberom (Jack Oblivian) u legendarnim Obliviansima – koji su, uzgred rečeno, ponovno zasvirali lani i odmah izbacili jedan od najboljih albuma prošle sezone “Desperation” – sastavu na čijim je albumima bilo moguće čuti kako zvuči pokusno križanje bogatog memfiškog r&b i soul nasljeđa iz šezdesetih s jednostavnošću i neposrednošću ranog punka.

Objaviti sedam iznadprosječnih (od kojih je nekoliko fenomenalnih) albuma u trinaest (tehnički jedanaest, jer je prvi album, “Chain Gang of Love”, objavljen 2003) godina nije herojski, ali je svakako impresivan podvig. Danski noise pop dvojac godinama prati provjerenu formulu: jednostavne i pamtljive melodije, sladunjave vokalne harmonije, oslanjanje na efekte (reverb i echo, uglavnom) i mračni,  blago morbidni tekstovi.

John Hiatt nedvojbeno je veliko kantautorsko ime, zapravo jedno od većih i boljih u posljednjih dvadeset i više godina, i iako već duže vrijeme očigledno ne raspolaže autorskim kapacitetima kakvima je raspolagao nekada, na primjer, na albumima “Bring the Family” ili “Slow Turning”.

Čini se kako nekadašnja pjevačica college-rock miljenika 10000 Maniacs, i vlasnica bestselera iz 90-ih Tigerlilly, otvara novo poglavlje u karijeri koja (u ovom ili onom obliku) traje više od tri desetljeća. Tipično introspektivna i autorski sofisticirana, Merchant na šestom studijskom albumu kombinira razne elemente (od folka do gospela i rocka) da bi izgradila vlastiti kantautorski izraz. 

Nitko nije sumnjao u to da će Ty Segall objaviti minimum jedan, ako ne i dva albuma i ove godine. Dobro, barem ja nisam. Pitanje je bilo na što će to zvučati? Hoće li biti prog rock epopeja poput “Tales from Topographic Oceans” benda Yes, ili petnaestominutna garažna krlja?

Nekada davno, dio rock and roll mitologije (i estetike popularne glazbe općenito) činio je pobunjenički duh uperen protiv establišmenta i roditelja. No, mnogo je primjera koji sugeriraju da je to stvar prošlosti. Ima li boljeg primjera od novog albuma Bena Harpera?

Koliko je bendova, američkih bendova, u stanju održati turneju na Bliskom istoku? Sumnjam da bi se trenutni srednjostrujaški rokenrol prvoborci Black Keysi usudili takvo što napraviti a da pritom nemaju osiguranje papinskih razmjera. Nije to stvar frajerluka, Black Lipse jednostavno nije briga. NI-ZA-ŠTO.