Kombinacija pop ili rock postave i velikog orkestra višekratno je iskušana na pozornicama diljem svijeta i ona nije osobita novost. Još od konca šezdesetih (i ranih sedamdesetih), odnosno od progresivnih ili hard rock pojava kao što su Deep Purple, Moody Blues i Procol Harum, pa do suvremenijih izvođača poput Metallice, rock glazba je iskušavala načine da djela izvorno pisana za mali sastav ugradi u opsežnije klasičarske forme.
Rock recenzije
Nikol, Luka & Vedran – “…and who are you?”
Blagi predah koji je doživio ovaj prošlogodišnji (ovogodišnji?) val kantautorske scene u regiji dao je mjesta, kako ponekim imenima koja su prolazila ispod radara, tako i novookupljenim sastavima da malo “prodišu” i pokušaju doći do svojih petnaest minuta slave.
Iceage – Plowing Into the Field of Love
Momci iz Iceagea izlaze iz puberteta. Kraj jedne ere se kod njih manifestirao na dva načina. Kroz vizualni identitet i novi glazbeni senzibilitet. Više ne liče na maloljetne delinkvente koji se furaju na huligansku modu i briju na nihilizam nakon što su pročitali tri Nietzscheova citata. I to im je prva dva albuma pristajalo.
Chuck Prophet – Night Surfer
Nostalgijom obojena žudnja za nekim jednostavnijim načinima života – to je nedvojbeno jedan od postojanijih popularnih mitova koji u zadnjih stotinu i pedesetak godina natapa američku svakodnevnicu.
Damien Rice – My Favourite Faded Fantasy
Kad je početkom 2002. debitirao odličnim albumom O, suvremeni kantautorski izraz u Damienu Riceu dobio je jednog od emotivno najbrutalnijeg i vjerojatno najiskrenijeg glazbenika.
The Gaslight Anthem – Get Hurt
Kada sam pisao o nedavnom koncertu Gaslight Anthema u zagrebačkoj Tvornici, naglasio sam kako se tranzicija koju je zvuk ovih punk-rockera doživio kroz godine ironično može usporediti s odlukom frontmena Briana Fallona da proda robusni Dodge Challenger s kojim se koćoperio po Asbury parku, i zamijeni ga Volkswagen monovolumenom.
Diarrhea Planet – Aliens in the Outfield EP
Diarrhea Planet je, pročitao sam negdje u bespućima interneta, ili najbolje ili najgore ime za bend, ovisno o zrelosti. Bilo kako bilo, nekima je upao u slušni kanal 2011. (iako im je EP “Aloha” već prikupio mali broj sljedbenika već 2009.) svojim debitantskim albumom “Loose Jewels” na kojem smo naišli na zanimljivu kombinaciju pitkog punka, gitarističkih bravura, grubih vokala i briljantnih refrena.
Big Star – Live in Memphis
U nekom intervjuu iz prve polovine sedamdesetih čiju je snimku moguće pogledati na Youtubeu Lester Bangs govori o tome kako je, već tada, sasvim izgledno da će sedamdesete ostati upamćene kao uvjerljivo najdosadnije, najmanje dinamično desetljeće u povijesti popularne glazbe.
Counting Crows – Somewhere Under Wonderland
U vrijeme prva dva albuma Counting Crows su zvučali poput osuvremenjene fuzije ranog Vana Morrisona, The Banda, R.E.M.-a, Rolling Stonesa i grupe Pearl Jam.
Mogwai – Music Industry 3. Fitness Industry 1.
Kada pričamo o škotskim post-rock divovima iz Mogwaija i njihove aktivne diskografske 2014., teškog srca moram konstatirati kako mi je “Teenage Exorcist”, prvi singl s najnovijeg im EP-a, “Music Industry 3. Fitness Industry 1.”, praktički kvalitetom nadmašio cijeli album “Rave Tapes” s početka godine.
