Rock recenzije

Postoje izvođači u čijim se rukama sve pretvara u suho zlato, bez obzira bave li se rockom, soulom, hip-hopom ili, primjerice, countryjem. Emmylou Harris je svirala country onda kada – poslužimo li se frazom jednog kritičara – “svirati country nije bilo cool”. No svi znaju da ona zapravo nikada i nije bila ‘čista’ žanrovska pjevačica.

Blues, indie-rock, britanski folk i pop – to bi bio najkraći popis najvažnijih utjecaja engleskog tandema Smoke Fairies koji su u Chichesteru prije osam godina oformile Katherine Blamire i Jessica Davies. Blues su otkrile za vrijeme boravka u New Orleansu, a folk glazbom oduševile su se prateći festival Sidmouth Folk Week, koji se na Jugozapadu Britanije održava već više od pola stoljeća.

Rock 80-ih, americana, Bob Dylan i grupa Spacemen 3 – to je najsažetiji popis utjecaja koji se provlače glazbom s albuma Lost In The Dream grupe The War On Drugs, koju je u Philadelphiji 2005. osnovao pjevač i gitarist Adam Granduciel. Ovom eklektičnom mozaiku utjecaja valja dodati još jedno očekivano ime: Bruce Springsteen.

Joe Bonamassa, vjerojatno najrazvikanije suvremeno blues ime, surađivao je s pjevačicom Beth Hart na albumima “Don’t Explain” i “Seesaw”. Oba albuma sastojala su se od obrada komada za koje bi se moglo reći kako pripadaju tradicionalnoj američkoj pjesmarici. Dupli CD “Live in Amsterdam” s kojim u paketu dolazi i DVD, snimka je koncerta koji su njih dvoje odradili u sklopu promotivne turneje povodom objavljivanja albuma “Seesaw”.

Ako kojim slučajem još uvijek ne znate, “Inside Llewyn Davis” naslov je posljednjeg filma Joela i Ethana Coena. Premijera je bila prije godinu dana u Cannesu, gdje ga je žiri odmah okitio Grand Prixom, pa su kasnije faze recepcije protekle još glađe i poslovnije nego što je to u zadnje vrijeme slučaj s njihovim filmovima, iz čega bi se eventualno mogao izuzeti film “Burn After Reading”.

Kao što je dobro poznato, temelji zgrade suvremene popularne glazbe sazidani su, između ostalog, i od dvoglasnih vokalnih harmonija Dona i Phila Everlyja. U posljednjih četrdesetak godina njihova je bogata ostavština postala predmetom gotovo neprestane reinterpretacije, stvari koje su snimili  krajem pedesetih i početkom šezdesetih imale su formativni utjecaj na kasniji razvoj američke i britanske popularne glazbe.

Krajem 2011., nakon što su odradili turneju s albumom “Go-Go Boots”, Truckersi su po prvi puta u karijeri odlučili usporiti i uhvatiti malo zraka, tobože zbog zamora koji se valjda, prije ili poslije, trebao javiti kao posljedica suludog ritma njihova dvadesetogodišnjeg djelovanja. Zaista, statistički presjek izgleda zastrašujuće: otprilike po album svakih godinu i pol’ i stotinjak dana godišnje u autobusu.

Ty Segall, gitarski junak i Wunderkind iz San Francisca, nikako da miruje. Nakon dva fenomenalna albuma 2012, izbacuje još dva albuma 2013. I dok je primarno prvoborac Nove garažne eksplozije, kroz cijelu prošlu godinu demonstrirao je svoju kameleonsku prirodu i odmak od vrištećeg, psihodeličnog garažnog rocka.