Rock recenzije

Krajem 2011., nakon što su odradili turneju s albumom “Go-Go Boots”, Truckersi su po prvi puta u karijeri odlučili usporiti i uhvatiti malo zraka, tobože zbog zamora koji se valjda, prije ili poslije, trebao javiti kao posljedica suludog ritma njihova dvadesetogodišnjeg djelovanja. Zaista, statistički presjek izgleda zastrašujuće: otprilike po album svakih godinu i pol’ i stotinjak dana godišnje u autobusu.

Ty Segall, gitarski junak i Wunderkind iz San Francisca, nikako da miruje. Nakon dva fenomenalna albuma 2012, izbacuje još dva albuma 2013. I dok je primarno prvoborac Nove garažne eksplozije, kroz cijelu prošlu godinu demonstrirao je svoju kameleonsku prirodu i odmak od vrištećeg, psihodeličnog garažnog rocka.

Dok se hrvatska gitarska “scena”, ako takav izraz možemo uopće koristiti u kontekstu glazbenih previranja na našim prostorima, tek polako revitalizira, na polju hip-hopa je već godinama sve jasno. Suša ni kreativna kriza tu skupinu gotovo pa nije ni dotakla, a osim starih faca imamo i svu silu potentnih, mladih hip-hop kolektiva sa svih strana Lijepe naše.

“We’re hollow like the bottles that we drain.”

Pomalo banalan, ali lako primjenjiv stih Elle Yelich – O’Connor, kudikamo poznatije pod imenom Lorde, možemo shvatiti kao leitmotiv cijele ploče. Jelićeva (navodno je hrvatskog podrijetla), koja još nije ni punoljetna (sedamnaest joj je godina, album je izbacila sa šesnaest), objavila je jedno od najboljih prošlogodišnjih mainstream (UK Top 40) ostvarenja.

Najveću opasnost zgođušnom Jakeu Buggu predstavljaju njuške u odijelima koje “znaju što je najbolje za njegovu karijeru”. Album prvijenac bio je i više nego solidan (izvrstan ako u obzir uzmemo da momak nije ni dvadeset godina imao).

Negdje na pola puta između demonskih urlika Siouxsie Sioux i glazbene ostavštine post-punka (točnije, Au Pairs) stvorene su Savages. Da budem precizan, ispale su iz bezdana. Četiri djevojke iz Londona dovele su pojam post-punk revivala do krajnjih konzekvenci i usput snimile ponajbolji album 2013. za koji će se, ne sumnjam, za desetak godina često vezati epitet “kultni”.

Tko je John Paul Keith? Vele da je više od desetljeća proveo u nekoj vrsti dobrovoljnog glazbenog egzila. Rođen u Knoxvilleu (TN), skitao se i sviruckao po New Yorku, Nashvilleu i Birminghamu (AL), a tmurnu osobnu rokersku odiseju slučajno je priveo relativno sretnom kraju kada se 2005. godine usidrio u Memphisu, nakon što je već odlučio poslati cijelu stvar k vragu.

Među iskrenim americana entuzijastima The Band of Heathens već su neko vrijeme na glasu kao provjereno ime, odmah po objavljivanju istoimenog studijskog debija 2008. godine, onima koji su ga slušali, bilo je jasno da se radi o ozbiljnom i zrelom rokenrol bendu, a izlazak njihova posljednjeg albuma “Sunday Morning Record” u istim je krugovima dočekan s ponešto strepnje.

Novi album jednog od najcjenjenijih teksaških indie sastava snimljen je u okolnostima izmjene ključnih članova. Točnije, člana: naime, nakon što ih je napustio pjevač i autor Tim Smith, Midlake se ipak uspio pregrupirati i na četvrtom projektu u karijeri, Antiphon, zadržati temeljni identitet sastava.