Rock recenzije

Superchunk djeluje više od dvadeset godina i u tom periodu nije objavio nijednu lošu ploču. To je činjenica. Činjenica je i da je gotovo svaka pjesma na svakoj od tih ploča potencijalni hit i idealna za vrćenje na radiju. Zarazni, zašećereni gitarski pop natjerao bi svakoga tko ih je imao u slušalicama da cupka dok hoda.

Franz Ferdinand, simpatični škotski indie rockeri i predvodnici vala “potomaka” stvaralaštva Petea Dohertyja, Carla Barata, Milesa Kanea i ostatka prvoboraca onog kvalitetnog gitarskog mantranja koje je, na svačiju veliku žalost postala hrpa međusobnih kopija od bendova, ponajviše zahvaljujući često neutemeljenom hypeu od strane NME-a.

Ry Cooder u zadnje je vrijeme prilično vrijedan. Samo u posljednje dvije godine objavio je dva sjajna albuma (˝Pull Up Some Dust and Sit Down¨ i ˝Election Special¨) koja su iznimno kritički i eksplicitno tematizirala američku političku svakodnevicu. Ove godine na red je došlo došlo objavljivanje live albuma – tek drugog u dugoj i plodnoj Cooderovoj karijeri.

Po izdanju “We’re New Here”, kolaboracije u kojoj je Jamie xx iz popularnog electro dua The xx, pod producentskom palicom Richarda Russella (XL Recordings) prearanžirao godinu prije izdan album “I’m New Here” prerano preminule soul i jazz legende, “crnog Dylana” Gil Scott – Herona, činilo se kako je popularnost koju je taj remix-album stekao kod publike i kritike zasjenila cjelokupni dotadašnji rad velikog poete i umjetnika, što apsolutno nije ispravno razmišljanje.

I tako je Kanye West mirne duše izjavio da je bog na pjesmi (pogađate) “I Am a God”. Dobro, ako se glavni lik Spike Leejevog “He Got Game” mogao zvati Jesus, valjda je i ovo u redu. Megalomanija u kombinaciji s kreativnom znatiželjom i općenito boli-me-briga stavom (hej, dijete mu se zove North) rezultirali su vjerojatno najuzbudljivijim ovogodišnjim albumom u hip-hop i pop svijetu.

Krajem 1960-ih Dylan je doživio prve ozbiljne udarce utjecajnih rock kritičara. Najcitiraniji je Greil Marcus, koji je u lipnju 1970., recenzirajući dvostruki album Self Portrait u Rolling Stoneu, tekst započeo sljedećim riječima: “Kakvo je sad ovo sranje?”.

Nisam siguran postoji li u opusu Guya Clarka – koji obuhvaća petnaestak studijskih albuma – jedna jedina loša pjesma. Bez pretjerivanja, sve što je napisao u najgorem je slučaju tek solidno. U pravu je bio onaj netko tko je napisao da Clark ne piše svoje pjesme u uobičajenom smislu riječi, već ih, poput kakvog posvećenog stolara, teše.

Prošla godina je obilježena obilnom količinom kvalitetnih albuma koji su se oslanjali na emocionalnoj ogoljenosti kao kreativnom vodiljom. Ovisno o žanrovskim preferencijama, albumi poput “Channel Orange” Franka Oceana, “Handwritten” Gaslight Anthema ili “Mr. M” nešvilskih legendi iz Lambchopa su našli svoja zaslužena mjesta na top listama, svaki sa svojim personaliziranim pristupom temama koje utječu na emotivne receptore.

Četrdeset i pet godina postojanja (još malo i zlatni pir, a la Stonesi), devetnaest studijskih albuma, brojne izmjene članova i album naziva “13” (jer su se zafrkavali s diskografskom kućom). Naime, Ozzy, Tommy Iommi i Geezer Butler dobili su naredbu izdavača da napišu trinaest pjesama za album.

Zametak dua The Civil Wars – koji čine pjevačica Joy Williams i gitarist i pjevač John Paul White – nastao je 2008. u poticajnom kreativnom okruženju Nashvillea, grada koji je odavno prestao biti ekskluzivitetom za konzervativnu country and western elitu. Prvijenac Barton Hollow (iz početka 2011.) ne samo da je postigao zapažene naklade, nego je i skoro beziznimno osvojio kritičare i struku općenito.