Rock recenzije

Bez dubljeg kontempliranja, na sedmom albumu dua iz Akrona najlakše je primijetiti brzinu. Oduvijek su se bavili teškim garažnim rockom, sirovim i prljavim u dobrom smislu te riječi, ali im se glazba uglavnom valjala u sporim, odrezanim ritmovima. Na prethodnom Brother čuje se i stari R&B i Stax soul, malo groovie glazbe, El Camino je jednostavno ubacivanje u brzinu više.

Malo je neobično da porciju bluesa za 21. stoljeće mora pripremiti i isporučiti 62-godišnji veteran, no slušajući Bad As Me, stječe se upravo takav dojam: od uvodne “Chicago” do “New Year’s Eve” Tom Waits zvuči poput čovjeka koji je odlučio promijeniti ustaljena pravila žanra, ostajući vjeran svojim korijenima. Pritom mu je pomogla ekipa uobičajeno vrhunskih suradnika jednako liberalnih uvjerenja.

Diskografska statistika Coldplaya je gotovo perfektna; od pet dosad izdanih albuma loših nema, tri (Parachutes, A Rush Of Blood to the Head, Viva La Vida) pripadaju samom vrhu britanske indie glazbe od 2000. godine naovamo, dva su solidna. Album Mylo Xyloto, uz pompozni i pretenciozni X&Y pripada ovoj drugoj skupini. Ali ne iz istih razloga; ovdje su se Coldplay počeli vrtjeti u krug što je manji problem, veći je činjenica da i kad bi od sveukupno 14 stvari, odbili 3 ili 4 i dalje imaju premalo dovoljno kvalitetnih pjesma da bi ovo djelo mogli pozicionirati u kategoriju iznad zanatske solidnosti.

“Nije baš remek-djelo, ali Echoes i dalje pokazuju zašto njujorški rock djeluje milijun puta uzbudljivije od britanskih bijednih pokušaja igre na sigurno.” Ovako nekako je britanski Q magazin prije osam godina dočekao prvijenac njujorških Rapture, jednih od rodonačelnika revivala plesnog punka. I bili su u pravu u tom trenutku, ali da je tekst pisan samo koji mjesec kasnije opaska o jadnom britanskom rocku bila bi drugačija.

The Beta Bend , usamljeni u kutijici podžanra folktronica u koju su ih ugurali mediji, su bili jedan od najzanimljivijih britanskih bendova 90-ih godina, europski pandan Becku. I s obzirom koliko su zatvorenu glazbu svirali, njihov komercijalni uspjeh nije bio zanemariv. Ipak, nakon razlaza na kraju 2004. godine njihov frontman Steve Mason našao se u takvim financijskim problemima da je uz građenje solo karijere radio i kao fizikalac na građevini.

Kad su 2005. iz malog Stainesa eksplodirali pričama o mladenačkoj dosadi na dalekom rubu londonske metropole i omotali to u efektne post-punk melodije pomislili smo da će glazbeni duh The Clash dugo odzvanjati i u 21. stoljeću. Dvije godine kasnije s albumom Once Upon A Time in The West ugledni britanski glazbeni mjesečnik objavio je naslov „zbogom Staines, zdravo prva ligo”, aludirajući kako je Hard-Fi spreman za velike stadione.

Najbolje je ogromnu razliku u pristupu i rezultatu između prethodnog, teško probavljivog The Bachelor albuma iz 2009. i novog djela objasnio sam Wolf riječima kako je prvospomenuti uradak bio pogonjen usamljenošću, hedonizmom, depresijom, suicidalnošću  i melankolijom, dok je Lupercalia rezultat perioda kad je sva njegova depresija odjednom zbrisana čistom ljubavlju.

Suradnja Royce da 5’9″ i Eminema seže u rane Eminemove dane, i prije njegovog diskografskog  debija  iz 1999. kad su zajedno snimili pjesmu pod nazivom „Bad Meets Evil“ kako se tada i zvao njihov projekt. Nije potrajao dugo, bilo je tu poslovnih razilaženja, tipičnih rap svađa, prijetnji i javnih prepucavanja. Nakon što je na ulici nasmrt upucan Proof, stari zajednički prijatelj iz tog kruga detroitskih repera, Royce i Eminem su se počeli približavati, zakopali ratne sjekire i zajedno završili u studiju.

Ako je išta revolucionarno na četvrtom albumu petorke iz Leedsa onda je to selekcija pjesma. Bilo ih je 20 i onda su u bendu odlučili da si svaki kupac preko interneta slušanjem isječaka od minutu može izabrati 10 pjesama i tako za cijenu od 7,5 funti kreirati vlastiti novi album Kaiser Chiefsa. Prilično zbunjujuće. Ipak, uspjeli su se među sobom dogovoriti kojih 12 pjesama (i 13. dosad neobjavljenu), će na kraju utisnuti na CD i kako prozvati novo djelo.  No poslije ovog eksperimenta nekako je besmisleno slušati nove pjesme i o njima razmišljati kao cjelini, albumu, konceptu s glavom i repom. Prije kao o hrpi pjesama koje bi rado bile singlovi.  A nemaju taj potencijal, ili barem većina nema.

U Boćarskom domu u Zagrebu 16. će veljače 2012. nastupiti Chris Rea, pop-rock glazbenik poznat po specifičnom, promuklom glasu  i slide pristupu sviranju gitare. Koncert koji će biti održan dan nakon budimpeštanskog i dan prije bečkog, mali je korak za ovog slavnog britanskog pjevača, gitarista, klavirista, skladatelja i tekstopisaca, a velik za hrvatske ljubitelje njegove glazbe.

Saturday Night Live je u svojih više od 35 godina postojanja, u svojim urnebesnim skečevima bio podjednako vezan uz političku parodiju, kao i za onu glazbene naravi, sjetimo se samo Blues Brothersa i Wayneovog svijeta, velikih glazbenih komedija nastalih na osnovu likova i gegova u kultnoj NBC-ovoj televizijskoj kasnonoćnoj emisiji. Akiva “Kiv” Schaffer, Jorma “Jorm” Taccone i Andrew “Andy” Samberg tri su komičara s glazbenim talentom i nova generacija zabavljača u SNL-u.