Nick Hornby je više od dobrog pisca, on je neka vrsta glasnogovornika srednje generacije muškaraca kojima se život giba između ljubavi, glazbe i, hm, nogometa. Dakle, većine urbanih, malo više ili manje obrazovanih. Ben Folds je cijenjeni američki kantautor i multinstrumentalist sličnih godina i afiniteta kao Hornby. Ideja da se Hornby okuša u pisanju riječi koje će Folds uglazbiti je svakako intrigantna.
Kad se prije dvije i pol godine oglasila s eponimnim debijem, mlada petorka iz Kentuckya je u bržim stvarima zvučala kao hillbilly verzija Arctic Monkeysa, u sporijima kao parodija Becka. Reklo bi se napola paušalno – “joke” rock s potencijalom.…
Na The Crane Wife iz 2006. su uspjeli pomiriti japansku priču o ranjenom ždralu, opsadu Lenjingrada u 2. svjetskom ratu i stihove o paravojnoj protestantskoj skupini u Sjevernoj Irskoj 70-ih godina, The Hazards Of Love plesao je pak na varljivoj žici prog-rocka, praskali su hard rock rifovi i poigravalo se s živcima publike naučene na jasno odvojene trominutne pjesme. Od ambicioznog, ali čistoj (i laganoj) melodiji odanog benda Decemberists su izrastali u čudovište, što nužno nema negativnu konotaciju, ali je novi album očekivan s podjednakim uzbuđenjem i strepnjom.
Conora Obersta, čovjeka kojeg s opravdanjem prozivaju Dylanom digitalne generacije, nije lako prokljuviti posljednjih godina u lirskom smislu. Točnije, od albuma Cassadaga, lakše tumačeći stihovi o ljudskim osjećajima i stvarnom svijetu, zamijenjeni su transcendentalnim i mističnim, neki kritičari su u njima iščitali i moguć utjecaj scijentologije na Obersta. I s te strane Bright Eyes ne uzbuđuju previše, no veseli da i dalje istražuju i pomiču granice, poslije par albuma (računajući i solo izlete Obersta) nešto ordinarnije americane.
Kontroverzni i eklektični, My Chemical Romance zasluženo su našli svoje mjesto pod suncem, to jest široku bazu poklonika. Tamna šminka, uniforme, mračne teme, posljednji album The Black Parade zamišljen kao rock opera o “pacijentu” po kojeg dolazi smrt i koji se prisjeća slika iz života, novinski napisi da je neka “emo” klinka počinila samoubojstvo pod njihovim utjecajem, sve im je to donijelo reputaciju mističnog, gotovo opasnog benda iako su oni kasnije od “emo” etikete bježali kao vrag od tamjana.
Ima već 17 godina kako su Duran Duran uspjeli snimiti “Ordinary World”, posljednji veći i pristojni hit. Otad su s prekidima životarili, ulazili u studio i izdavali albume za koje nikog nije bilo briga. Kasna karijera im ionako nije ovisila o novim pjesmama , nego o mini-ciklusima nostalgije za osamdesetima. Iskreno, poslije toliko vremena i toliko bedastih pokušaja da se vrate na mapu važnih figura u modernoj glazbi, od albuma obrada do angažiranja Justina Timberlakea i Timbalanda da im osvježe krv, više nitko nije očekivao da će ikad više skrpati pristojnih deset pjesama.
The Beatles ili The Stones? Ako odgovor na ovo pitanje glasi The Kinks, sva je zgoda da pred vama stoji rock and roll snob koji smatra da o mitskim šezdesetim zna više od ostalih smrtnika čije dvojbe ne zadiru dublje…
“Oni nisu pop bend, nisu čak ni art-pop bend – oni su art bend, ništa manje ni više, i usto prokleto pametan”. Tako je o prvom albumu kvarteta R.E.M. odmah po izlasku 1983., pisao superutjecajni Robert Christgau, samozvani “dekan američke…
A sad nešto sasvim drugačije. Everything Everything su debitanti iz Manchestera, grada koji je svijetu poklonio toliko unikatnih pojava, da ne nabrajamo dalje od Joy Division, The Fall i Smithsa. U zadnjih desetak godina nije zamro, ali vrijedne stvari su…
