Dobra je godina za regionalnu glazbenu scenu. Repetitorov “Gde ćeš?“ i “Tišina“ Sare Renar tek što nisu izašli, a već smo odslušali albume Valentina Boškovića, Moskau, Baden-Baden te singlove ovogodišnjih pobjednika Demofesta, Seine i njihovog drugara, Denisa Kataneca. Jedan od najproduktivnijih aktera, da ne kažem jedan od protagonista ove nove scene svakako je mladi Ivan Grobenski.
Nakon nedavnog odlaska njegove muze, Norvežanke Marianne Ihlen kojoj je posvetio neke najbolje rane skladbe (“So Long Marianne, “Bird On the Wire“), Cohen je sve češće počeo govoriti i o vlastitom kraju. U posljednjem pismu upućenom Marianne, u kratkom ali dirljivom i poetičnom tekstu otvoreno najavljuje skoru vlastitu smrt: “Uskoro ću za tobom.“
Objaviti live album poprilično je ambiciozna stvar. Moskau možda postoji već šest godina, ali tek su se prošle godine počeli profilirati u ovo što jesu danas: glazbeno-performativni kolektiv koji zapravo više naginje karnevalu i čiji su zloslutni, bučni i odlično osmišljeni nastupi zaista impresivni. Iza sebe imaju četiri izdanja, četiri EP-a i dva LP-a; svakim izdanjem sve su ambiciozniji, sve ozbiljniji sastav.
Ne znam postoji li izvođač koji se više suočavao s cinizmom i neshvaćanjem, ne onim verterovskim, Weltschmerzom natopljenim neshvaćanjem, već idiotskim i krajnje ignorantnim neshvaćanjem, od Denisa Kataneca. Možda Vlasta Popić koja se fenomenalnim albumom “Kvadrat” riješila moronskih etiketa Repetitor cover benda.
Repetitor je od samih početaka pratio glas kako će postati emblematski bend generacije Y. Bend nastaje krajem 2005. u Beogradu, a osnuju ga Boris Vlastelica, Ana-Marija Cupin i Milena Milutinović. Tek nakon nekoliko mjeseci proba (početkom 2006.) bilježe nekoliko zapaženijih nastupa.
Descendents su vjerojatno bili prvi bend koji je svojim pjesmama odrednici ‘punk’ dodao prefiks ‘pop’ pa su tako nepovratno zadužili onu razmjerno poznatu gomilu sjajnih i užasnih bendova koja će kasnije posebno prirasti srcima adolescenata rođenim krajem osamdesetih i ranih devedesetih.
Nick Loss-Eaton, predvodnik bruklinskog indie-rock/alt-country kvinteta Leland Sundries, izdanak je one tradicije njujorških singer/sogwritera koja se proteže od Loua Reeda i Davida Johansena preko Jeffreya Lewisa i Jesseja Mallina pa sve do tipova poput Andrewa Savagea.
Kad su Moskau najavili “Gospel Machine“, album obrada američkih gospel i spiritualnih pjesama, internetski su portali pisali o naglom zaokretu benda po pitanju glazbenog izričaja. Iskreno ne vidim zašto je to doživljeno kao zaokret kad se njihov izričaj na glazbenom i pogotovo tekstualnom planu već neko vrijeme bazira na bluzu ili barem interpretaciji bluza.
Na izdanjima čikaške grupe Waco Brothers punk i country sustavno se križaju već punih dvadeset godina. I to ne samo formalno, već i tematski – ozbiljna, inteligentna političnost prvog s odmetničkim i melodramatičnim odnosom prema svijetu i životu drugog, otprilike prema principu, kako je to netko jednom prilikom zgodno napisao, “malo Casha, malo Clasha”.
Razmislite o ovome, samo na trenutak – Lucinda Williams albume objavljuje već gotovo puna četiri desetljeća. Glavni razlog zbog kojeg ova informacija danas nekome može djelovati neobično treba (vjerojatno) prije svega potražiti u dinamici kojom se razvijala prva polovina njezine kantautorske karijere.
